Politički analitičar Frano Yehuda Kolonomos Martinčević uputio je otvoreno pismo obnašatelju dužnosti visokog predstavnika u BiH, Louisu J. Crishocku, u kojem problematizira izostanak reakcije međunarodne zajednice i domaćih institucija na veličanje osoba povezanih s nacističkim ideologijama.
Povod pismu jest natječaj Muftijstva travničkog za nagradu nazvanu po Kasimu ef. Mašiću, nekadašnjem imamu 13. SS divizije „Handžar“.
Kolonomos Martinčević upozorava na opasnost selektivnog suočavanja s prošlošću i dvostrukih mjerila u Bosni i Hercegovini. Autor ističe apsurdnu situaciju u kojoj se legitimne hrvatske političke predstavnike u javnom prostoru etiketira krajnje uvredljivim izrazima, poput nedavnog ispada ministra obrane Zukana Heleza, dok se istodobno prešućuje te institucionalno komemorira i nagrađuje osobe iz bošnjačkog javnog i vjerskog života s dokazanom nacističkom prošlošću.
Otvoreno pismo u nastavku prenosimo u cijelosti:
Otvoreno pismo obnašatelju dužnosti visokoga predstavnika Louisu J. Crishocku: Hoće li bonske ovlasti progledati ondje gdje je Nijemac Schmidt zažmirio, nad komemoracijama imama njemačke SS divizije „Handžar”?
Poštovani gospodine Crishock,
ponekad je dovoljan samo jedan naslov da podsjeti na ono što se godinama ponavlja. Natječaj Muftijstva travničkog za nagradu „Kasim-ef. Mašić” nije novost, nego redovita institucionalna praksa. Pitanje više nije zašto je natječaj raspisan, nego po kome Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini naziva svoja javna priznanja i koga time predstavlja kao uzor novim naraštajima.
U zemlji u kojoj visoki predstavnik ima ovlasti mijenjati zakone, smjenjivati izabrane dužnosnike i intervenirati u najosjetljivija pitanja političkoga sustava, izbor takvoga imena ne može biti samo lokalna anegdota. To postaje ogledalo u kojem se istodobno vidi lice domaćih institucija i lice međunarodne zajednice.
Antifašizam na papiru
Kriterij nije izmišljen izvana. Postavio ga je bošnjački političar Damir Arnaut. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je 11. siječnja 2021. njegovu inicijativu kojom se traži uklanjanje naziva ulica, škola, trgova i drugih javnih površina nazvanih po osobama koje su djelovale na strani nacističkih i fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Na papiru je riječ o univerzalnom pristupu, koji se nije trebao odnositi samo na hrvatska i srpska imena poput Budaka, Francetića i Mihailovića, nego i na bošnjačke figure poput Huseina Đoze i Mustafe Busuladžića. Autor tog kriterija danas sjedi u Berlinu, kao veleposlanik Bosne i Hercegovine.
Komemoracije u praksi
Umjesto povlačenja, nakon 2021. uslijedio je niz institucionalnih događaja pod kišobranom Islamske zajednice u BiH:
• Husein ef. Đozo: okrugli stol povodom 110 godina od rođenja u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, uz obraćanje reisululeme, bez ozbiljnijeg suočavanja s činjenicom da je u ratu bio glavni imam 28. regimente 13. SS divizije „Handžar“.
• „Dani Huseinef. Đoze“: višegodišnja manifestacija u Goraždu, pod pokroviteljstvom muftijstva i lokalnih vlasti, gdje se Đozo ceremonijalno održava u statusu moralnog i intelektualnog uzora.
• Mustafa Busuladžić: promocija „Sabranih radova 1932.–1945.“ i javno naglašavanje da škola „s ponosom“ nosi njegovo ime – iako upravo njegovo ime stoji u tekstu Arnautove inicijative.
• U prosincu 2024. Islamska zajednica nastavlja istim smjerom kroz program Tezkiretnama. U Gazi Husrevbegovoj biblioteci održan je kolokvij “Sjećanje na Saliha Hadžialića i Muhameda Ždralovića”, u organizaciji GHBa, Medžlisa Islamske zajednice Bugojno i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. U najavi se izrijekom navodi da je riječ o institucionalnom obilježavanju datuma rođenja osoba značajnih za islam, muslimane i Islamsku zajednicu. Time Hadžialić ulazi u službeni memorijalni okvir jedne velike vjerske institucije, iako njegova biografija otvara ozbiljna pitanja o vezama s Njemačkom od 1941. godine i sudjelovanju u uspostavi vojne komponente SSdivizije koja će kasnije nositi ime „Handžar“.
• Nagrada „Kasimef. Mašić“: Muftijstvo travničko redovito raspisuje ovu nagradu za mektebsku godinu. Mašić je, međutim, 1943. postao taborimam u 13. SS „Handžar“ diviziji, a nakon rata osuđen pred jugoslavenskim Vojnim sudom 1945. – presudom koja je danas dostupna i u prijevodu na njemački jezik.
Ove ličnosti nisu nasumične. One povezuju međuratno obrazovanje islamske elite s ratnim projektom vezanim uz Amina al-Husseinija i 13. SS „Handžar” diviziju. Komemoracije i nagrade namijenjene djeci nisu neutralno sjećanje, one biraju određeni povijesni kontinuitet.
Presuda koja stoji iza imena
Iza imena „Kasim-ef. Mašić” stoji konkretan dokument: presuda vojnog suda iz 1945. godine. U njoj se navodi standardna formula „IM NAMEN DES VOLKES JUGOSLAWIENS”, optužba, pravni temelj i izrečena kazna, godine prisilnog rada i gubitak građanskih prava. Zato natječaj za nagradu nije samo interni odabir jednog muftijstva; on otvara pitanje kako se javno priznanje namijenjeno djeci veže uz ime osobe za koju postoji takva presuda.
Dvije šutnje
Prva je Arnautova. Inicijativa koja je trebala biti univerzalni antifašistički kriterij pretvorila se u selektivni alat: glasan prema „njihovima”, nijem prema „našima”. Ni na nove komemoracije, ni na promociju Busuladžićevih djela, ni na nagradu „Kasim-ef. Mašić” Arnaut se nije javno osvrnuo.
Da obrazac ne završava na Drugom svjetskom ratu, pokazuje 2026. godina: povodom Dana Armije RBiH javne su ustanove u Tuzli i Medžlis Islamske zajednice na plakatu uz Aliju Izetbegovića stavili i lik Sakiba Mahmuljina, pravomoćno osuđenog na osam godina zatvora jer kao komandant Trećeg korpusa nije spriječio zločine odreda „El-Mudžahedin”. Kriterij koji zatvara oči pred zločincem devedesetih više nije načelo, nego politički upotrebljiv gest.
Druga je Schmidtova. On je u Bosnu i Hercegovinu došao s bonskim ovlastima: s moći da mijenja zakone i smjenjuje izabrane dužnosnike. Ono što u vlastitoj domovini ne bi smio ni zamisliti, ovdje je mogao potpisom. Otišao je nakon pet godina, u sjeni pritisaka i rasprava o svojoj ulozi.
Kroz cijelo to razdoblje o jednome se nije oglasio. Islamska zajednica pod svojim institucionalnim kišobranom komemorira i nagrađuje figure čija ratna biografija uključuje suradnju s nacističkim formacijama, a u jednom slučaju i pravomoćnu presudu vojnog suda. Nagrada namijenjena djeci nosi ime osobe osuđene 1945. Za tu presudu ne treba tražiti daleke arhive. Ona postoji na njemačkom, urednom i cjelovitom: „Militärgerichtsurteil von Kasim Mašić (1945)”.
Njemački visoki predstavnik nije se mogao pozvati na to da dokument jezično ne razumije. Razumio bi ga na prvo čitanje. Ostaje, dakle, samo pitanje zašto. Neupućenost, drukčija procjena važnosti, ili nešto treće. Iz Berlina, gdje danas sjedi veleposlanik Bosne i Hercegovine Damir Arnaut, čovjek koji je taj antifašistički kriterij i predložio, nije se čulo ni diskretno „hm”. S jedne strane presuda prevedena na njemački. S druge, gotovo školski primjer savršeno usklađene šutnje.
Zemlja čudesa
Bosna i Hercegovina ostaje zemlja čudesa: protektorat u kojem visoki predstavnik ima ovlasti kakve u svojoj zemlji ne bi ni zamislio. Arhivi govore, presude stoje, prijevodi postoje. Ključni akteri, domaći i međunarodni, biraju šutjeti. Najneobičnije je to što više nikoga ne iznenađuje kada je šutnja onih koji su se „zalagali” moćnija od svake presude.
Izvor presude: „Militärgerichtsurteil von Kasim Mašić (1945)”, Europa – CLIO-Online, dostupno klikom OVDJE.
S poštovanjem,
Frano Yehuda Kolonomos Martinčević
