Iako su Sjedinjene Države poznate po svojoj demokratskoj tradiciji, američki predsjednički izbori ne funkcioniraju kao izravan izbor. Građani biraju izbornike u svojim saveznim državama, a ti izbornici – okupljeni u tzv. izborni kolegij – potom biraju predsjednika. Taj sustav, star više od dva stoljeća, bio je zamišljen kao način da se omogući ravnoteža između velikih i malih država, ali danas izaziva podjele i kritike.
Od prvih izbora 1789. godine, na kojima je pobijedio George Washington, američki izborni kolegij ostao je nepromijenjen. Povijest bilježi čak pet slučajeva kada je kandidat postao predsjednik iako nije imao najviše glasova u narodu, uključujući dva slučaja u 21. stoljeću – Georgea W. Busha 2000. godine i Donalda Trumpa 2016. godine. Demokratski kandidat Al Gore dobio je gotovo 544.000 glasova više na nacionalnoj razini od Busha, ali mu to nije osiguralo pobjedu jer je Bush osvojio više elektora zahvaljujući spornoj odluci Vrhovnog suda koja mu je dodijelila 25 elektorskih glasova s Floride. Slično se dogodilo i 2016., kada je Hillary Clinton osvojila 2,9 milijuna glasova više od Trumpa, ali je on postao predsjednik s 304 elektorska glasa prema njezinih 227.
U izbornom kolegiju zastupljeno je ukupno 538 elektora, što odgovara broju zastupnika i senatora u Kongresu, uz tri dodatna elektora za distrikt Columbia. Kalifornija, najmnogoljudnija američka savezna država, ima najviše elektora – 54, dok države s malim brojem stanovnika poput Aljaske, Vermonta i Wyominga imaju po tri elektora. Svaka savezna država primjenjuje sustav „pobjednik nosi sve“, što znači da kandidat koji osvoji većinu glasova u toj državi dobiva sve elektorske glasove. Iznimka su Nebraska i Maine, gdje se elektori dodjeljuju proporcionalno prema broju osvojenih glasova.
Ključna pažnja tijekom izbora usmjerena je na tzv. „swing states“ – savezne države u kojima ni jedan kandidat nema zajamčenu pobjedu. Ove godine sedam takvih država dominira kampanjama: Pennsylvania, Georgia, Sjeverna Karolina, Michigan, Arizona, Wisconsin i Nevada. Kandidati ulažu znatne resurse u ove nepredvidljive države, dok se tradicionalno sklone države često zanemaruju.
Kritičari izbornog kolegija ističu da ovaj sustav narušava načelo „jedna osoba, jedan glas“, jer omogućava da kandidat s manje glasova ipak postane predsjednik. Također tvrde da sustav potiče kandidate da svoje kampanje koncentriraju na nekoliko ključnih država, dok se birači u ostalim dijelovima zemlje često osjećaju zanemareno. Zagovornici sustava, pak, vjeruju da bi prelazak na izravno glasanje značio preveliki utjecaj velikih saveznih država poput Kalifornije, Teksasa i New Yorka, čime bi birači u manjim državama postali nevažni.
Ovo pitanje i dalje izaziva žustre rasprave, a promjena sustava nije izgledna zbog složenog procesa izmjene ustava i političkih podjela u zemlji. Dok SAD nastavljaju prakticirati ovaj jedinstveni sustav izbora predsjednika, mnogi se pitaju odgovara li on modernim demokratskim standardima.
