Gost Dnevnika plus je bio umirovljeni inženjer građevine Ivan Muhovec koji iza sebe ima bogatu akademsku karijeru kao i terensku kroz sudjelovanje na brojnim projektima u Hrvatskoj i drugim zemljama.
Njegova iskustva na radu u dolini Neretve bila su povod da tri mjeseca nakon katastrofalnih poplava porazgovaramo o toj temi iz pozicije spomenute struke.
Od Donje Jablanice pa do drugih mjesta koja su izložena promjenama u prirodi sa i bez ljudskog djelovanja.
Tri mjeseca nakon nesreće, evo i nekih razmišljanja prof. Muhovca:
Ovaj medijski poziv je bio prilika da se podsjetim na moje prve profesionalne (ali i privatne) susrete s hercegovačkim prostorom, prije punih 50 godina. Institut Geoexpert (u sastavu zagrebačkog poduzeća Geotehnika) uključio me tada u istražne, a potom i projektantske geotehničke radove na zaštiti pojedinih zahvata pri izgradnji HE Salakovac.
Nakon toga slijedila je HE Grabovica, a djelomično i HE Mostar. U dugom razdoblju od punih 15-ak godina stekao sam pored vrijednog iskustva i mnoga draga poznanstva, ali i neka čvrsta prijateljstva koja još i danas traju.
S time u vezi, u teškim vremenima tijekom Domovinskog rata aktivno sam sudjelovao na istražno-projektantskim radovima koji su pratili sanacijske zahvate na po jedinim dijelovima postrojenja HE Rama, da bih na koncu svoj prilog dao i pri geotehničkim zahvatima na obnovi Starog mosta u Mostaru.
KATASTROFA U DONJOJ JABLANICI
Početkom listopada ove godine u kratkom je razdoblju, od svega nekoliko dana, došlo do neočekivanog velikog oborinskog pražnjenja, koje je za područje Jablanice premašilo 300 ml2 unutar 24 sata (s 3. na 4. listopada 2024.).
Za Donju Jablanicu bio je to očito „posljednji uteg“ koji je situaciju na životnoj vagi doveo u stanje katastrofe.
S obzirom da upotrebljeni termin klizište nije adekvatan, treba ga zamijeniti terminom koji odražava nastali događaj, a to je bujično pustošenje odnosno, bujična devastacija.
Ipak, nešto kasnije objavljeno je da je u Donjoj Jablanici broj smrtno stradalih dosegao brojku od čak 19 osoba, a istovremeno su mediji za ovu tragediju uprli prstom u kamenolom (ilegalni?) koji se nalazi u brdskom zaleđu Donje Jablanice, cca 2 km od naselja.
S obzirom da nakon katastrofe nisam bio na licu mjesta, tj. u Donjoj Jablanici, moje će opservacije biti indirektne (preko objava u medijima, a ponajviše na osnovi objavljenih fotografija), te na stečenim vlastitim životnim iskustvima.
Vidljivo je da se uz kamenolom preteže suho bujično korito (vododerina), koje je poput vadija u aridnim zemljama (npr. sjever Afrike ili Bliski istok) pretežito suho, tj. bez ikakvog vodnog protoka, no kad nastupe kišni dani vadi postaje bujični potok, a često i bujična rijeka, pronoseći nakupljeni nanos (često u velikim količinama).
U našim je krajevima uobičajen naziv vododerina, tj. suvaja (pa čak i suvava) za takvo suho korito, što zapravo sve govori. Donedavno naše suvaje nisu bile osobito opasne jer smo živjeli u području umjerene klime. No, svjedoci smo da se klima drastično mijenja, pa stoga suvaja postaje "smrtonosna aždaja".
O tome se nekad (misli se na zadnjih 50-ak godina i više!) nije vodilo računa ne samo u Donjoj Jablanici, već gotovo nigdje. Gradilo se tamo gdje je prvenstveno bio dobar prometni položaj, dakle uz ceste i željezničke pruge, a sve drugo bilo je manje važno. U toj se „priči“ našao i nesretni kamenolom, udaljen svega oko 1 km od naselja, te izdignut cca 500 m iznad Neretve. Ako se ima u vidu da je ukupna duljina vododerine oko 2 km tada prosječni bujični pad iznosi: i sr =500/2000 x 100=25%
...što će uz veliku količinu vodnog protoka zasigurno dovesti do rušilačkih efekata potenciranih gomilom kamenih fragmenata zahvaćenih bujičnim tokom.
Upravo to se i dogodilo. Kamenolom je tom efektu pridonio kroz nesmotreno deponiranje „ubranog“ kamena, kao i odbačenog (jalovog) materi jala unutar korita vododerine. Smatralo se to prikladnim, jeftinim i bezopasnim.
No, taj je materijal zapriječio slobodni bujični protok, pa je došlo do vodne akumulacije, a kad je jalovinska zapreka popustila, katastrofa je bila neizbježna
U Donjoj Jablanici kao glavni postkatastrofični zadatak predstoji osmišljena regulacija vododerine, tj. bujičnog potoka, jer čak i bez obzira na nesretni kamenolom, slična se situacija opet može ponoviti.
I premda područje gornjeg i srednjeg toka Neretve obilježavaju planinski i brdski masivi (Prenj istočno, a Čabulja zapadno) koji su najvećim dijelom građeni od čvrstih stijena (poglavito od karbonata), tu se nalaze i mekše stijene (npr. verfenski škriljevci koji su vidljivi u zasijeku na cesti M17 kod gostionice Gojko), ali tu su i siparišta kao i obalni nestabilni sedimenti uz rijeku Neretvu, te uz njezine pritoke.
Da je geologija šireg područja duž rijeke Neretve doista maštovita, podsjeća nas činjenica da se uz branu Jablanica nalaze kamenolomi eruptivne stijene gabra (uobičajeno zvanog jablanit), a da se uz obale Neretve nizvodno od HE Salakovac mogu vidjeti školski primjeri uslojenih konglomerata.
Na kraju se nažalost mora zaključiti: Čeka nas novo normalno (misli se poglavito na klimatske promjene).
Vrijeme proizvoljnosti, bilo onih individualnih ali i onih političkih, očito je stvar prošlosti. Treba se okrenuti struci i kompetentnim stručnjacima.
U kontekstu katastrofe koja je pogodila Donju Jablanicu (ali i druga mjesta i područja na širem prostoru Hercegovine i srednje Bosne, pa još i mnogo šire!), struke koje mogu biti od pomoći zasigurno su:
-geotehničko inženjerstvo (sa svojim strukovnim komponentama), posredstvom pažljivih opservacija i nužnih istraživačkih radova
-hidrotehnika (i hidrologija)
-klimatologija i meteorologija
-graditeljstvo (urbanizam, arhitektura i građevinarstvo)... ali i mnoge druge struke. Treba ih samo pravovremeno angažirati i potom im ukazati povjerenje.
