Povodom 30. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, zastupnik njemačkog Bundestaga i član Odbora za europska pitanja Tobias Teich iz AFD-a objavio je priopćenje u kojem ističe ključne izazove i perspektive Bosne i Hercegovine.
U svom priopćenju Teich naglašava potrebu poštivanja suvereniteta države, jačanje federalnog ustrojstva i izbjegavanje centralizacijskih modela koji bi, po njegovom mišljenju, mogli narušiti stabilnost zemlje.
Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti na hrvatskom jeziku:
Prije trideset godina u Daytonu okončan je rat u Bosni i Hercegovini. Bio je to prijelomni trenutak za Europu, uspjeh diplomacije, trenutak nade. Daytonski sporazum donio je mir, ali ne i završetak. Donio je poredak, ali ne i stvarnu suverenost.
Danas, trideset godina poslije, moramo se zapitati:
Je li Dayton Bosnu i Hercegovinu umirio ili zamrznuo?
Je li stvorio temelj za državnost ili za trajnu ovisnost?
Odgovor je obeshrabrujući. Dayton je zaustavio rat, ali političku samoodređenost nikada nije doista dopustio. Od mirovnog poretka nastao je nadzorni poredak. Ono što je zamišljeno kao prijelaz pretvorilo se u stanje upravljane suverenosti.
Bosna i Hercegovina je zemlja s parlamentima, ali bez stvarne samostalne moći. Država s ustavom, ali bez istinske samouprave. Formalno demokratska, ali u stvarnosti vođena izvana.
Međunarodni nadzorni režim, utjelovljen u takozvanom visokom predstavniku, bio je zamišljen kao zaštitni mehanizam, a ne kao zamjenska vlada. Danas je upravo to postao: zamjenska vlada. Christian Schmidt raspolaže ovlastima koje ne postoje ni u jednoj drugoj europskoj državi. Može staviti izvan snage zakone, smijeniti izabrane političare i zaobići institucije, bez demokratske kontrole, bez odgovornosti i bez mandata građana Bosne i Hercegovine.
To nije mehanizam očuvanja mira, nego upravljanje maloljetnošću. I to je suprotno od onoga što je Dayton obećavao: mir kroz odgovornost, federalizam kroz ravnotežu i suverenitet kroz suglasnost.
Dayton nikada nije bio zamišljen kao projekt centralizirane države, nego kao federalna ravnoteža između tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Ali ta ravnoteža je uništena centralizacijom, međunarodnim miješanjem i strukturnim nepovjerenjem. Posljedica je zemlja koja funkcionira, ali ne raste. Država koja postoji, ali nije samostalna.
AfD jasno kaže da mir ne nastaje trajnom intervencijom, nego samoodređenjem. Dayton je bio uspješan dok je poštovao tu ravnotežu, i neuspješan otkako je ona sustavno podrivana.
Trideset godina nadzora nije znak stabilnosti, nego zastoja. Bosna i Hercegovina nije sigurnosni rizik, nego pouka o tome kako je zapadna politika zamijenila stabilnost kontrolom.
Dok Europska unija i dalje inzistira na ovom modelu, Sjedinjene Američke Države su počele mijenjati stav. Ukinuće sankcija bivšem predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku 29. listopada 2025. godine bilo je više od diplomatskog signala. Bilo je to priznanje da se sukobi ne mogu beskonačno upravljati. I u Washingtonu se prepoznaje da je vrijeme trajnih eksperimenata izgradnje nacija prošlo. Lokalna rješenja koja nose tri konstitutivna naroda jedina su budućnost za Bosnu i Hercegovinu.
Njemačka, međutim, ostaje zarobljena u starim obrascima razmišljanja. Bilo pod Ampel-koalicijom ili pod vodstvom CDU-a, naša vanjska politika ne vjeruje nacionalnoj suverenosti – ni u inozemstvu ni kod kuće. Lakše je vladati nad ljudima nego s njima. I lakše je održavati strukture koje odavno više nemaju legitimitet.
Ali stabilnost bez legitimiteta ne traje vječno. Zapad mora prepoznati kada njegova uloga čuvara mira postaje prepreka slobodi.
Njemačka je 1995. godine bila dio rješenja. Sada ne smije ostati dio problema. Naš zadatak nije slati nove nadzornike, nego vraćati odgovornost ljudima, parlamentima i narodima Bosne i Hercegovine.
Trideset godina nakon Daytona vrijedi:
Mir zahtijeva povjerenje, ne starateljstvo. Federalizam zahtijeva ravnotežu, ne kontrolu. Suverenitet zahtijeva hrabrost, ne birokraciju.
AfD stoji iza te hrabrosti. Za Europu suverenih domovina, a ne Europu pod nadzorom. Za njemačku vanjsku politiku koja djeluje ravnopravno, a ne iz nadmenosti.
Bosna i Hercegovina je ogledalo Europe.
Pokazuje što se događa kada se stabilnost stavlja iznad slobode. Tko ne vjeruje Bosni i Hercegovini, ne vjeruje ni Njemačkoj. A tko drugima uskraćuje samoodređenje, već ga je odavno predao i u vlastitoj zemlji.
Zato je naš stav jasan:
Suverenitet umjesto protektorata.
Federalizam umjesto centralizma.
Partnerstvo umjesto starateljstva.
Ovaj stav ne vrijedi samo za Bosnu i Hercegovinu, vrijedi za Europu u cjelini. Jer mi ne želimo zemlju kojom upravljaju drugi, ne želimo naredbe iz Bruxellesa, ne želimo moralni nadzor nad nacionalnim parlamentima. Mi želimo samoodređenje za Njemačku, za Europu i za narode Bosne i Hercegovine.
