Udruga Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) reagirala je 21. studenoga 2024. na „medijski istup“ prof. dr. sc. Ante Nazora u Dnevniku RTV Herceg-Bosne povodom obljetnice utemeljena Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Iz inicijative su Nazora optužili da govori s „nacionalističke pozicije“.
U nastavku prenosimo odgovor dr. sc. Ante Nazora na prozivke i optužbe YIHR-a. U odgovoru koji je objavio portal Narod.hr. je detaljno i činjenično objasnio svoj stav i teze koje zastupa
Spomenuto priopćenje potvrđuje ono što sam rekao u Dnevniku RTV Herceg-Bosne (19. studenoga 2024.), a to je da se već tridesetak godina susrećemo s manipulacijama i dezinformacijama o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Tako se u spomenutoj Reakciji moj „medijski istup“ zlonamjerno interpretira kao „pravdanje ratnih zločina HVO-a (veliko)srpskom agresijom, te negiranje sudski utvrđenih činjenica jer ne idu u prilog narativu o obrambenoj i osloboditeljskoj ulozi Hrvatske u ratovima devedesetih“.
Svatko tko posluša taj „medijski istup“ uvjerit će se da nisam pravdao bilo čije ratne zločine, niti sam govorio o bilo kakvim sudskim postupcima i presudama, a ono što sam rekao s historiografske strane nedvojbeno je i potkrijepljeno je relevantnim izvorima. I ne samo u spomenutom „medijskom prilogu“, nego i u brojnim drugim javnim nastupima i svojim radovima nikada nisam opravdavao ratni zločin, jer smatram da niti za jedan zločin ne postoji opravdanje. Stoga takva insinuacija i manipulacija autora ili autorica Reakcije (nisam primijetio imena osoba koje su je napisale) nije samo zlonamjerna, nego i utuživa kao kleveta.
Ignoriranje zločina muslimanskih snaga
Nasuprot takvoj manipulaciji, istina je da sam mnogo puta rekao i napisao da „svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH“, ali i govoriti i o zločinima koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad Muslimanima (i Srbima) tijekom rata (iako nisam odgovoran za to, sramim se svakog zločina koji je počinio bilo koji pripadnik mojeg naroda).
No, isto tako sam mnogo puta rekao kako je nedopustivo medijsko i pravno (uključujući i postupke na MKSJ) ignoriranje zločina muslimanskih snaga nad Hrvatima u BiH; primjerice: u selima Dusina (općina Zenica) i Gusti Grab (Busovača), Trusina (Konjic) – istoga dana kada se dogodio i zločin u Ahmićima, Miletići, Maljine/Bikoši, Čukle, Brajkovići, Grahovčići i Krpeljići (općina Travnik), Vitezu (posebice ubojstvo osmero djece granatom ispaljenom s položaja ARBiH na dječje igralište), Kaknju, Doljanima i na Stipića livadi (općina Jablanica), Fojnici, Kiseljaku (Žepče), Bugojnu, Grabovici (općina Mostar), u Uzdolu i Hudutskom (Prozor-Rama ), u selu Kopijari (Vareš) – dva dana prije zločina u Stupnom Dolu, te u Križančevu Selu i Buhinim Kućama (Vitez), kao i u drugim naseljima.
Međutim, to nije bila tema mojeg „medijskog istupa“ na RTV Herceg-Bosni, u Dnevniku sam odgovarao na pitanja o značaju i ulozi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Domovinskom ratu, te o tome koliko je Hrvatska pomogla BiH u ratu, stoga je sadržaj Reakcije uglavnom promašen i pokazuje nerazumijevanje problematike o kojoj sam govorio.
Činjenice koje je iznio dr. sc. Nazor
Iako sadržaj Reakcije pokazuje da su njeni autori/autorice znanstveno irelevantni (žalosno je da ne znaju ni značenje pojma „legitimnost vojne akcije“) i da mu ne treba dati na pozornosti, zbog javnosti ću istaknuti kako navedena Reakcija, kao ni sadržaj presuda koje se u njoj spominju, ne mogu osporiti činjenice koje sam o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH naveo u spomenutom Dnevniku:
– da je pozitivno glasanje Hrvata na Referendumu za neovisnost BiH (29. veljače i 1. ožujka 1992.) bilo presudno za uspjeh toga referenduma (Referendum na koji je izašlo 64,31 % upisanih birača, od kojih je potvrdno glasalo njih 99,44 %, prošao je samo zahvaljujući glasovima Hrvata koji su podržali neovisnost BiH, dok su Srbi uglavnom bojkotirali referendum);
– da je Hrvatska priznala BiH kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a istoga dana kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija nije učinila do kraja rata;
– da je Hrvatska znatno pridonijela i obrani BiH i oslobađanju dijela teritorija BiH pod kontrolom srpskih snaga;
– da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju BiH;
– da su Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (18. studenog 1991.) i njezina upravna i vojna organizacija HVO (8. travnja 1992.), nastale kao reakcija na neposredne događaje u RH (srpska okupacija i pokolj Hrvata u Vukovaru i Škabrnji), te na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti bosanskohercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije, bile od presudne važnosti za obranu i opstanak Hrvata u BiH.
HZ-HB bio je privremeni oblik organiziranja općina
Svaka analiza hrvatske politike prema BiH ne smije zanemariti činjenicu da je BiH samostalna i suverena država, u kojoj su Hrvati autohton i konstitutivan narod, te ravnopravan s ostala dva konstitutivna naroda – Srbima i Bošnjacima (Muslimanima). Činjenica je i da je Hrvatska (ne samo zbog etničkih, nego i zbog sigurnosnih razloga) podržala organiziranje Hrvata u BiH kao reakciju na velikosrpsku politiku koja se okomila i na tu republiku, sugerirajući im da pitanje svojih prava rješavaju u granicama BiH, sve dok će ona postojati kao samostalna država.
Činjenica je i da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZHB) bila Ustavom Socijalističke Republike BiH dopušten, dakle legalan oblik organiziranja i zajedničkoga djelovanja općina. HZHB bio je privremeni oblik organiziranja općina i smatrao je BiH svojom državom, a njezinu državnu vlast svojom središnjom vlasti sve dok postoji BiH. Ne postoje pravovaljani dokumenti ustavne i pravne snage iz kojih bi se moglo zaključiti da je HZHB htio biti i bio samostalna suverena država, koja se odvaja od BiH i pripaja Hrvatskoj, niti je Hrvatska ikada donijela pravno-politički akt kojim bi dijelila i još k tome pripojila dijelove Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj. Sve to upućuje na zaključak da je „optužba Republike Hrvatske da se putem svojeg vodstva udružila s vodstvom Hrvata iz BiH u zajednički (udruženi) zločinački pothvat radi podjele BiH, odvajanjem dijela njezina teritorija na kojem žive Hrvati i njegova pripojenja Hrvatskoj radi stvaranja ‘Velike Hrvatske’, potpuno neutemeljena”.
To je u svojoj detaljnoj analizi pravne naravi, odnosno legalnosti uspostave HZHB, zaključio sudac Ustavnoga suda RH Mato Arlović i istaknuo: „Zapravo je u realnim odnosima egzistirala sasvim oprečna politika, politika suradnje i pomoći BiH radi njezine obrane i međunarodnog priznanja u granicama bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. In conclusio može se reći da Republika Hrvatska ne samo što nije sudjelovala u podjeli BiH, već je ona svojim utjecajem na Hrvate u BiH, pomoći u obrani, naoružanju i opremanju njezine vojske te pružanju humanitarne pomoći civilima i vojnicima pomogla njezinu osamostaljenju i međunarodnom priznanju. Osim toga, svojom kooperativnošću s međunarodnom zajednicom, posebice sa SAD-om, Hrvatska je pridonijela njezinu osamostaljenju, nastanku i opstanku sve do današnjih dana kao samostalne, suverene, međunarodno priznate države, bez obzira na sve teškoće i probleme kojima je ona izložena i opterećena.” (Mato Arlović, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, str. 207-217).
Što je napravila hrvatska vojska za BiH?
Tijekom 1992. hrvatske snage spriječile su srpske postrojbe da zauzmu strateški iznimno važna područja u BiH (Mostar i dolinu Neretve, dio Bosanske Posavine, područja Livna, Tomislavgrada, Rame) i okupiraju još veći dio te zemlje. Potom su nizom akcija i operacija koje su, dijelom u koordinaciji s Armijom RBiH, započele krajem 1994. („Cincar” početkom studenoga 1994., a odmah potom i „Zima ’94”, te „Skok 1” u travnju i „Skok 2” u lipnju, „Ljeto ’95” u srpnju, „Maestral” u rujnu i „Južni potez” u listopadu 1995.) oslobodile više od 5000 km2 područja u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni koje su 1992. okupirale srpske snage.
Pritom su operacijom „Oluja” omogućile deblokadu Bihaća, koji se 1201 dan nalazio u okruženju srpskih postrojbi, i tako spasile živote tisućama tamošnjih Bošnjaka-muslimana, koji su, kako je 21. srpnja 1995. u pismu hrvatskom predsjedniku Tuđmanu napisao načelnik bihaćke općine Adnan Alagić, „jedinu nadu polagali u naše hrabre borce (5. korpus ARBiH, op. a.) i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista”.
S obzirom na navedeni izvor i na sadržaj Splitskog sporazuma od 22. srpnja 1995., teško je povjerovati da bi Bošnjačko-muslimansko vodstvo (i na državnoj i na lokalnoj razini) u pomoć zvalo agresore i članove UZP-a ...
Tuđman je bio za cjelovitu BiH
Politiku predsjednika Tuđmana, odnosno tadašnju hrvatsku politiku prema BiH ponajbolje odražava Tuđmanov govor na 9. sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, održanoj u Zagrebu 11. svibnja 1993., odmah nakon započetog sukoba između ARBiH i HVO-a u Mostaru. Na spomenutoj sjednici (koja nije bila za javnost!), 2. točka dnevnoga reda bila je posvećena „Problemima u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni”. Predsjednik Tuđman pritom je, uz ostalo, istaknuo da je „za održavanje BiH, ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice tri konstitutivna naroda na konfederacijskim osnovama”. Na istoj sjednici ustvrdio je i sljedeće:
„To što se zbiva u BiH rezultat je nedovoljnog razumijevanja strateške potrebe suradnje između Hrvata i Muslimana i na hrvatskoj i na muslimanskoj strani, nedovoljnog povjerenja ili čak bismo mogli reći i nepovjerenja, koje se na muslimanskoj strani izražava u tome da se ova Zajednica Herceg-Bosna hoće izdvojiti, a s druge strane, s hrvatske strane, nepovjerenja da Muslimani žele nametnuti svoju vlast na svim područjima, od diplomacije do toga da žele promijeniti i demografsku sliku, demografski sastav ovih područja koja su, ovih provincija, koje su predviđene Vanceovim planom (Vance-Owenovim planom iz siječnja 1993., op. a.), kao hrvatske provincije.
No, to su, znači, s jedne strane, nerazumijevanja i na hrvatskoj i na muslimanskoj strani. S druge strane ima i ekstremista na jednoj i na drugoj strani, s tim da vjerojatno je točno da ih na muslimanskoj strani među mudžahedinima ima u većoj mjeri, jer bi ti htjeli zakuhati sukob do kraja.” (9. sjednica Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, 11. svibnja 1993., str. 24-27; HR-HMDCDR, baza HDD, inv. br. 338).
Dakle, predsjednik Tuđman bio je za cjelovitu BiH kao zajednicu tri konstitutivna naroda, smatrajući da je „zajedništvo Muslimana i Hrvata od strateške važnosti, ne samo za opstanak Hrvata u BiH, nego i za opstanak Hrvatske”.
Mirovni prijedlozi
Tražeći mirno rješenje za rat u RH i BiH, u okviru međunarodno priznatih granica, predsjednik Tuđman je – „duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenog 1993. predložio mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije. Ta je inicijativa 5. studenog upućena svim relevantnim svjetskim čimbenicima: supredsjednicima Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju Davidu Owenu i Thorvaldu Stoltenbergu, predsjedniku Republike Austrije Thomasu Klestilu, predsjedniku Češke Republike Václavu Havelu, predsjedniku Francuske Françoisu Mitterrandu, predsjedniku Republike Italije Oscaru Luigiju Scalfaru, predsjedniku Republike Mađarske Árpádu Gönczu, saveznom kancelaru Savezne Republike Njemačke Helmutu Kohlu, predsjedniku Ruske Federacije Borisu Jeljcinu, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Williamu Clintonu, predsjedniku Republike Turske Süleymanu Demirelu i predsjedniku vlade Velike Britanije Johnu Majoru.
Uz sadržaj koji se odnosi na Hrvatsku – “Prijedlog provedbe mirovnog plana na području pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPA) u Hrvatskoj”, spomenuta mirovna inicijativa sastojala se od još dva poglavlja – “Prijedlog za okončanje rata i uspostavu mira u Bosni i Hercegovini” i “Prijedlog mjera za trajno učvršćenje mira”, čiji sadržaj jasno pokazuje da je predsjednik Tuđman, odnosno tadašnja hrvatska politika, poštivala suverenost i granice bivših jugoslavenskih republika, pa tako i BiH. Između ostaloga, predsjednik Tuđman je predložio da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama.
Govor Gojka Šuška
Za razumijevanje tadašnje hrvatske politike prema BiH i njenim narodima, a s obzirom na važnu dužnost koju je u Vladi RH imao kao ratni ministar obrane, ali i s obzirom na dezinformacije koje su plasirane o njemu, može poslužiti i govor Gojka Šuška na zasjedanju Zastupničkoga doma Sabora Hrvatske Republike Herceg-Bosne 8. veljače 1994. u Livnu, koji je Hrvatima iz BiH poručio:
„Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj Republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.” (HMDCDR, Baza digitalnog arhivskog gradiva, mapa 18, inv. broj 153, Livno, 8. veljače 1994.).
S obzirom na navedeno, pogrešno je za iznimno složene hrvatsko-muslimanske odnose u BiH tijekom devedesetih godina kriviti isključivo hrvatsku stranu te kritizirati „Tuđmanovu, odnosno hrvatsku politiku prema BiH”, a ne postaviti pitanje što je bila alternativa takvoj politici s obzirom na tadašnju Izetbegovićevu, odnosno muslimansku politiku prema Hrvatima u BiH, čiji su istaknuti predstavnici (npr. dr. Safet Ćibo – nametnuti predsjednik Ratnoga predsjedništva općine Konjic, Arif Pašalić – prvi zapovjednik 4. korpusa ARBiH i drugi) tvrdili da „nema hrvatskog naroda u BiH“, odnosno da „u BiH živi samo jedan narod – to su Bosanci, i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti”.
Gledati u širem kontekstu
A glede ratnih događaja u središnjoj Bosni podsjetit ću na zaključke američkog vojnog povjesničara Charlesa R. Shradera, koji je razumio da oružani sukob između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u dijelu BiH nije moguće objektivno i cjelovito prikazati, ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata, te ako se povijest piše samo na temelju čitanja selektivno nametnutih članaka u novinama ili ograničava na sudske presude, u kojima povijesni procesi, pa ni pojedini događaji, uglavnom nisu cjelovito prikazani:
– da su “ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa”;
– da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, “bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati”;
– da “svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“;
– da je “ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana”, jer je “zapravo bilo sasvim obratno” (Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Zagreb, 2004., str. 9).
BiH bi se teško obranila bez Hrvatske
Sadržaj zaključka američkog vojnoga povjesničara Shradera, koji je sukladan, kako to tumače ograničeni na sudske presude aktivisti iz Inicijative, „nacionalističkoj poziciji koju hrvatska historiografija revno njeguje desetljećima“, potvrđuje i izjava generala Armije R BiH Rasima Delića iz veljače 1994. da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži pobude i svrhu rata koji je Armija RBiH povela protiv HVO-a. Armija RBiH ratovala je za teritorij koji je najvećim dijelom i etnički očistila.
Na kraju ponoviti ću: da nije bilo Hrvatske i Hrvata upitno je bi li bilo današnje BiH jer ne bi uspio referendum o njenoj samostalnosti (29. veljače i 1. ožujka 1992.), a pitanje je i bi li se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije te bi li Armija RBiH mogla osloboditi okupirane dijelove BiH da su Hrvati bili u savezništvu sa srpskim snagama.
Prema tome, ne radi se o „relativiziranju uloge RH u ratu u BiH“, kao se tvrdi u Reakciji, nego, naprotiv, o isticanju nedvojbene historiografske činjenice da je i Hrvatska zaslužna što njoj susjedna i prijateljska država Bosna i Hercegovina nije postala plijenom velikosrpske politike i što je ostvarila međunarodno priznanje u granicama koje je imala u bivšoj SFRJ.
U nastavku pogledajte Nazorovo gostovanje u našem Dnevniku
Herceg Bosna je bila presudna za spašavanje BiH
