Paoča ove godine bilježi nekoliko, za to malo selo i njegove ljude, važnih obljetnica. Seljani i njihovi gosti će se i ove godine sastati 17. kolovoza, prve subote nakon velike Gospe kao što to čine već tri desetljeća. Jubilarni 30. susret Paočana ili Dana Paoče prilika je i za obilježavanje 40. godišnjice izgradnje seoske kapelice posvećene u čast Bezgriješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju su seljani 1984. godine zajednički izgradili kao zavjet Gospi.
Piše: Valerija Ćorić
Ovogodišnji susret obilježit će još jedna važna obljetnica. Paočki nogometni klub Brzolet, ove godine obilježava 70. obljetnicu svoga osnutka. Razigrani mladići, svi obuzeti jednakom strašću za loptom, pedesetih su godina prošlog stoljeća s ponosom po prvi put obukli dres paočkog Brzoleta, kluba kroz koji je u idućih tridesetak godina prošlo desetine mladića s Paoče ali i ostalih sela Brotnja, Mostara i okolnih mjesta.
Povijest kluba
Sve je započelo u sezoni 1953./54. godine. I do tada je nogomet paočkim dječacima bio najvažnija stvar na svijetu. Sve ostalo, kućne obveze, rad na poljima, kopanje, oranje i brojni drugi težački poslovi su se obavljali predano ali u trku. Ćorići, Zupci, Prskale, Paponje, Buntići... uskakali bi jedan drugome u pomoć, kako bi kome trebalo, samo da bi što prije, u kasna poslijepodneva, našli vrijeme prije sumraka za zaigrati. Lopta je bila krpenjača, prisjeća se Serafin Prskalo zvani Sara, najstariji živući igrač Brzoleta, koji je već prešao devedesetu. Mnogi mlađi igrači paočkog kluba su imali uzor u njemu. „Proživljavao sam svoje djetinjstvo radeći naporno ali i trčeći paočkim poljima i livadama igrajući nogomet. Poslije osnovne škole, išao sam u Mostar, na zanat. Stan mi je bio u blizini vatrogasne kule u Titovoj ulici. Pored je bila stacionirana vojska. Upravo su mi ti vojnici iz vojarne poklonili pravu nogometnu loptu. Mi smo na Paoči do tada igrali samo našom improviziranom. Mojoj sreći nije bilo kraja. Jedva sam čekao kad ću kući da zaigramo. Naše paočko igralište je tada bilo u Ciganskom docu. Tu smo se sastajali i igrali satima“, prisjeća se Sara.
Uložilo se puno truda i da se napravi teren koji su nazvali Čadorina. „Radili smo dugo, krčili zemljište od drače i čistili od kamenja kako bismo napravili što bolji teren. I uspjeli smo“, priča Sara. U to vrijeme su veća sela Brotnja imali svoje klubove. I on i ostali mladići s Paoče, koji su bili prepoznati kao nogometni talenti su igrali za neke od tih klubova. „Nedjeljom bi se organizirale utakmice po selima i mi bismo igrali. Natjecala su se sela iz općine. Napokon, jednog dana, su se trojica pravih entuzijasta dosjetila da mi osnujemo svoj klub budući smo se u svim momčadima isticali kao najdarovitiji. Ivan Prskalo Matić, Ilija Pehar Zec i Mile Doko su bili prvi idejni tvorci paočkog kluba. Matić je radio u Zadruzi, prodavaonici u Gradnićima koja se nalazila na mjestu današnje Crkve. Doko i Zec bi često navraćali i razgovarali o tome da je vrijeme da se u selu organizira ekipa. Oni su pozvali mladiće s Paoče ali i okolnih mjesta. Odluka je pala. Osnivamo svoj klub!“, priča nam Sara.
Zašto Brzolet?
Budući su Paočani bili poznati po brzim pasovima, presjecima i kontrama, klub je jednoglasno nazvan Brzolet. „Letjeli smo brzo kao strijele preko terena. Od tuda naziv Brzolet“, smiješeći se govori Sara. On je igrao na poziciji lijevog krila. Davao je sve od sebe. „ Ja sam bio lijevo a Jole Doko desno krilo. Bili smo najbržu krilni igrači regije. S odgovornošću to tvrdim!“, govori Sara. On je kasnije odselio u Doboj i tamo je bio član dobojskog Željezničara. Igrao je i za druge klubove. Ipak, najponosniji je bio kada bi obukao dres paočkog Brzoleta. „Bili smo kao jedan. Pobijediti utakmicu za nas je bio glavni prioritet. Naša ekipa je sve podređivala tome. Uz to, neslužbena uprava kluba s Matićem na čelu davala nam je vjetar u leđa. Imali smo i motiv i želju strast“, kaže Sara.
Uspomene ostaju žive
Pero Ćorić, glasoviti igrač Brzoleta, koji ovih dana puni 87 godina, otkriva da ima dojam kao da je sve to bilo jučer. Uspomene naviru. On i Sara se u zajedničkom razgovoru prisjećaju svojih suigrača. „Golman Mile Čolić iz Žita je branio kao da mu od toga ovisi život! Jedanput su mu na Dobrom selu razbili glavu. Bila je gadna ozljeda ali se na svu sreću brzo oporavio. Branio je i Franjo Bule sa Služnja. On je bio prvi golman. Igrao je i Dane Zubac Franjin, Jure Prusina, Bogdan Sića, zvani Crni iz Žitomislića, Mate Doko i Drago Baltin, Blago i Vevo Doko, naš Mladen Prskalo Maka, Vidan Prskalo, Andro Ćorić Švalja s Tepčića, Goja Zubac, jedan Baja iz Ilića, Dunda Petković, Jozo – prezimena mu se ne mogu sjetiti, Anta Ostojić iz Čitluka, Baja iz Ilića, Jurek iz Žitomislića i njegov brat... svi su oni bili dio našeg Brzoleta. Zasluženo smo svi nosili to ime.“, slažu se i Sara i Pero.
„Ja sam tada bio dječak a oni pravi formiran igrači kojima sam se ja divio. Želio sam i ja biti poput njih i igrati za Brzolet“, govori Pero. Sjeća se utakmica u kojima je Sara igrao a Matić zdušno s tribina navijao. „Matićev glas bi odjekivao cijelim terenom. Njegova čuvena je bila: „Sara! Prikini se!!!“, To je u prijevodu značilo: „Ako treba razderi se ali igraj do kraja!“, smijući se priča Pero.
Prvi dresovi
Pero je rano zaigrao za klub. Nosio je broj 5. Imao je čast prvi ići u kupovinu službenih dresova i kopački. „Matić i ostali su mi predali novce i ja sam krenuo u Mostar gdje je bilo sportske opreme za nabaviti. Kupio sam 11 dresova i kopački, sjećam se da nije bilo štucni na stanju pa smo to ostavili za drugi put. Bio je to početak jednog zanimljivog, zdravog sportskog nadmetanja koje je mnogima koji smo igrali u to vrijeme obilježilo živote“, kaže Pero. Igrao je u obrani i važio je za najučinkovitijeg braniča kluba. „Zbog Pere su protivnici teško mogli do našeg gola. Zbog njega nije bilo bojazni za našu obranu!“, govori Sara dok se njih dvojica prisjećaju slavnih dana kluba. U napadu se također isticao Perin brat Ante. Dvojac je bio čuven po brzini, Pero po upornosti i zalaganju branjenja svoga šesnaesterca a Ante po driblinzima. Za Brzolet je igrao i treći brat, Nikica koji je bio vratar.
Zdravko je također nosio boje Brzoleta. Na golu je bio i Mišo Ćorić pa je time Ćorića kuća bila poznata kao ona sa najvišim brojem „Brzoletaša“. U njihovoj kući se održavala i oprema. Dresove nakon utakmica je prala i peglala Nevenka Ćorić, sestra od Ćorića čija su braća u najvišem broju, uz Popoviće igrali za Brzolet. „Bili smo na glasu kao najbolji u Brotnju a to su naši rezultati i pokazivali. Igrali smo srcem, vođeni željom da pobijedimo i budemo najbolji. I u tome smo često uspijevali. U to vrijeme, nije bilo naknada niti premija za igranje. Nama je najveća nagrada bila naša sreća i radost nakon svakog gola i prvenstva. Uz nas, tada je Krehin Gradac bio jaka momčad. S njima smo se najviše puta sastajali u finalima. I Oni i mi bili smo željni lopte i dokazivanja. Bilo je to nadmetanje do krajnjih granica, do izmaka snaga. Lopta nam je tada bila najvažnija stvar na svijetu“, prisjeća se Pero.
Pobjede i porazi
Za paočke dječake nogomet je bio glavna vrsta zabave i jedina igra i razbriga. Vještinu i tehniku igre su svladavali u međusobnim okršajima i nadmetanjima. Svoj prvi nastup za Brzolet, Pero je imao ma igralištu Bilin Dolac u blizini Tepčića. Upao je u igru nenadano jer se netko iz prve postave bio ozlijedio. Toga prvog puta, sjeća se, šutnuo je loptu samo dva puta. Stariji igrači su bili iskusniji, brži i samopouzdaniji. Ipak, on je bio presretan jer je imao čast, iako ne cijelu utakmicu, biti sudionik prvog tima. Od tada je postao standardan igrač sa velikim brojem utakmica i stopostotnom minutažom. „Bilo je i tuge i sreće. Jedanput smo protiv Blizanaca izgubili 6:1. Sjećam se blata, kiše i propuštenih prilika. Kopačke su bile pune gliba, toliko da nismo ni mogli trčati. Tješili smo kasnije sebe da je vrijeme jedini krivac jer nismo dobili“, kaže Pero. Mlađi brat Ante je na leđima nosio broj 10. Igrao je u veznom redu. „Driblao je kao nitko od nas. Znao je kroz cijelu dužinu terena izdriblati i po tri protivnička igrača. Bio je nogometni virtuoz našeg vremena. Ponekad bi se oglušio na naše povike da nekome doda pa je bilo i ljutne. No to se u žaru igre sve zaboravi, priča Pero.
Trofeji
Najveći uspjesi tadašnje općinske seoske lige bilo je osvajanje Općinskog prvenstva. Tijekom postojanja kluba, igrali su se brojni turniri i osvajala mnoga prvenstva. Brzolet je važio za jednu od najboljih nogometnih sastava Hercegovine. Pero se prisjeća prvog trofeja. „Igrali smo na Čitlučkom polju protiv ekipe Čitluka. Tribine su bile pune navijača. Stigla je cijela Paoča da nam bude podrška. Osim naših, za nas su navijali i brojni navijači iz drugih sela. Tada su svi, i staro i mlado, i žene i djeca išli na utakmice. Pobijedili smo. Feštu smo napravili pored naše kuće, na mjestu gdje je sada trafo stanica. Bila je prava fešta, Igralo se i pjevalo do jutra. Bio je to događaj godine! Svi su bili sretni a mi radosni jer smo selo učinili ponosnim. Lijepa su to bila vremena“, zaključuje Pero.
Zgode i nezgode kluba
Doktor Mate Prskalo, je za Brzolet igrao iza Perine generacije. Njegov otac, Matić, pravi zaljubljenik u nogomet i jedan od osnivača Brzoleta usadio je i svom sinu ljubav prema lopti. „Ja sam odmalena gledao s kojom ozbiljnošću moj otac i druga dvojica skrbe za taj klub. Oni su u biti postigli sporazum sa ostakom sela da svatko koliko može doprinese da igrači imaju sve što im je potrebno za igranje. U prodavnici, gdje je moj otac radio bila je otkupna stanica za grožđe. U vinskom podrumu su stajale bačve od po tisuću litara. Cijelo selo je dovozilo grožđe za otkup. Na prijedlog mog starog, svatko bi odvojio koliko je htio za potrebe kluba. Prodajom toga vina bi se klub među ostalim financirao“, kaže Mate koji se prisjeća raznih zgoda i nezgoda iz toga vremena. „Moj stari je bio nevjerojatno zagrijan za Brzolet. Pazio bi na svaku sitnicu. Ponekad bi se dogodilo da nedostaje igrača za predstojeću utakmicu. Onda bi on mene natovario s pletarom vina iz podrumu. Mogao sam imati više od 10 a manje od 15 godina. Ja bih, s tim teretom na leđima, išao na bus pa u Mostar kod strica Mladena koji je isto igrao, da on dovede igrače za pozicije koje nam fale. I stric bi ih doveo. To su još bile pedesete godine. Sjećam se Rade Čuljka, Isme Tuce, Ilije Sutona i drugih. Nakon utakmice okupili bismo se u našem tavanu, častili bismo Mostarce i igrače sa strane pršutom i vinom kao znak zahvalnosti jer su nam došli. Tako bismo slavili pobjede. Sve je bilo i puno skromnije ali i puno ljepše nego sada, otkriva Mate koji je i sam bio član Brzoleta. „Ja sam tada studirao. U ekipi smo među ostalim bili Iće Buntić, Toša Kolobašić iz Gradnića, Pivac, Andro... U početku se igralo na terenu Čadorina iza Oborina, ponekad i kod Rozića ograda. Kasnije smo prešli i na Mekovac, ponekada bismo igrali u Gradnićkom polju. Mojoj generaciji je najozbiljniji protivnik bila ekipa iz Blatnice. Rudnik Boksit ih je sponzorirao pa su se tako i zvali. I Međugorje i Krehin Gradac su bile jake ekipe. Igralo se profesionalno. Dolazili bi suci koji su imali potrebnu izobrazbu. Znala su se pravila i mi smo ih poštovali. Jedanput smo gostovali u Krehinom Gracu. Imali smo puno ozljeda, neki nisu mogli doći na utakmicu zbog obveza. Mi smo bili prisiljeni tražiti igrače sa strane da igraju za nas tu utakmicu. Gračani su se prenerazili, kada su ugledali naš sastav i ekipu. Nakon rezultata od 3:0 napustili su teren prije zvižduka za kraj!“, kroz smijeh priča Mate.
Igra iz ljubavi
Dugi niz godina su generacije Brzoletaša igrale i davale sve od sebe iz čistog zadovoljstva i užitka. „Utakmica se znala igrati u Ograđeniku. Sjećam se da do tada u tom selu nikada prije nisam bio. Išli smo pješke do Čitluka, pa preko Brane do udaljenih sela. I nakon tolikog broja pređenih kilometara bismo još igrali i utakmicu od 90 minuta. I onda opet pješke kući! Nitko se nije žalo ni na umor ni na iscrpljenost. Moj stari je kasnije nabavio kamion pa bi nas on prebacivao gdje je trebalo. Do tada smo svugdje išli pješice“, otkriva Mate.
Brzolet putuje u Čile
S tribina se davala podrška momcima a na susrete bi za njima išlo ne mali broj seljana. Kada bi igrali kući bila je to posebna priča. „1962. se igralo svjetsko nogometno prvenstvo u Čileu. Moj stari bi preko zvučnika pustio radijski prijenos utakmica. Oko naše kuće bi se okupili žitelji sela. Bilo nas je posvuda, i oko čatrnje i na stepenicama i na putu. Toliko je nogomet bio svima draga igra. S paočkih tribina se tada orila pjesma: „Pakuj Kofer Matiću i Mile, Brzolet nam putuju u Čile!“ Koliki je to zanos bio svjedoči to da bi se u Gradnićima nakon mise molio Očenaš kojega je predvodio župnik na nakanu da naši pobjede! Cijela crkva bi odjekivala. Molilo bi i staro i mlado. Bilo je to divno doba kada se živjelo drugačijim načinom života. Mogu reći da smo svi na Paoči bili ili igrači ili vatreni navijači. Brzolet je bio ponos sela!, kaže Mate.
Radost unatoč svemu
Ta vremena su fizički bila puno teža za izdržati nego li je to danas. „Puno se radilo, i po danu i po noći. Uvečer, smo „kumušali“ kukuruz po tavanima ili razbacivali gnojivo po njivama. Svi smo, neovisno o dobi i uzrastu imali svoja zaduženja. Ipak, svi smo bili sretni. Pjevali smo u svakoj prigodi, i kada je praznik ili neka fešta ali i kada je običan dan. Ganga i bećarac bi odjekivali selima. Težaci se jesu umarali ali nikad toliko da ne bi mogli zapjevati. Iz toga doba ostao je i stih: O Paočo selo milo, veselo si uvijek bilo!“
Uspomena i ponos
Brzolet je postojao sve do kraja sedamdesetih godina. Tada je međuopćinska liga zamijenila seosku. Najistaknutiji igrači svih momčadi su izabrani da nastupaju za Brotnjo čime je Brzolet prestao s natjecanjima. Od tada su najistaknutiji članovi kluba igrali za ekipu Brotnja zajedno s ostalim momcima iz Općine. Bilo je to doba koje je obilježilo dobar dio vremena sela Paoče i njezinih stanovnika. Od svega je ostala uspomena i ponos na nekadašnje dane, proživljenu mladost i snove koji su naši Paočani proživljavali desetljećima ranije. Hoće li se vika i žar igre ponovno čuti na nekim novim igralištima s nekim novim mladićima Brzoletašima, vrijeme će pokazati.
