U Mostaru je danas obilježena 31. obljetnica raspuštanja logora "IV Osnovna škola", u kojem su zarobljenici pretrpjeli teška maltretiranja i mučenja. Logoraši su svakodnevno izvođeni na prvu crtu bojišnice kako bi kopali rovove, a mnogi od njih nisu preživjeli.
Ilko Grbavac, jedan od bivših zatočenika, prisjetio se teških trenutaka u logoru, istaknuvši da ga nakon razmjene vlastiti brat nije prepoznao.
"Jedna šnita kruha, pet-šest zrna riže u vodi. Tako da sam stršao. Na razmjeni me nije prepoznao ni brat. Vidim, svi se grle, a mene brat nije prepoznao. Tek sam tada osvijestio kolika je to promjena bila", rekao je Grbavac.
Grbavac je zarobljen 13. srpnja 1993. na Gubavici, nakon čega je, nakon Blagaja i Sjevernog logora, odveden u IV Osnovnu školu, gdje su, kako kaže, počeli najteži trenuci njegova života.
"Što ću vam reći, 18 sati dnevno mlatilo nas je po 40 ljudi – pendrecima, nogama... Jednostavno, ne vjeruješ sebi da toliko možeš preživjeti, ali preživjelo se", ispričao je.
Razmjena zarobljenika iz logora IV Osnovne škole u Mostaru održana je 19. ožujka 1994., dan nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Hrvatski zatočenici tada su dovedeni u krug bolnice na Bijelom Brijegu, a među njima su bile i dvije žene. Kroz ovaj logor prošlo je oko 130 zarobljenika, a njih 17 nije preživjelo.
Predsjednik Udruge hrvatskih logoraša HNŽ-a Željko Mikulić istaknuo je da su posljedice zarobljavanja mnogi osjećali i godinama kasnije.
"Moram reći da je poslije razmjene umrlo čak 30 ljudi od tog broja. To je strašno. Svi nosimo posljedice tog logora", rekao je Mikulić.
Posebno su nezadovoljni sudskim epilogom. Iako presude postoje, one su, kako navode, donesene isključivo za stražare, dok stvarni upravitelji nikada nisu odgovarali.
"Imamo osam presuda. Međutim, to su sramotne presude jer je osam stražara dobilo ukupno 18 i pol godina zatvora. To je najniža razina političkog i vojnog režima. Nalogodavci nikada nisu kažnjeni, a mi smo digli ruke od toga. Možemo ih prozivati koliko god hoćemo, ali vidite kakva se politika vodi i da su oni nedostižni. Jedan proces traje po tri-četiri godine, što je sramotno. Presude ipak postoje i on jeste logor", naglasio je Mikulić.
Susret s vlastitim mučiteljima, ističe Grbavac, bio je izuzetno težak, ali on kaže da ne osjeća mržnju.
"Vidio sam ih na sudu. I da ih osude, nitko ti ne može nadoknaditi izgubljeno. Mi smo im oprostili, nek ih kažnjava Bog ili netko drugi", rekao je Grbavac.
Hrvatske logoraše, osim sudskih epiloga, boli i činjenica da su brojni prostori u kojima su bili zatočeni danas gotovo etnički očišćeni od Hrvata.
"Gdje su god bili logori za Hrvate u Hercegovini, na neki način vidimo i svjedoci smo da je napravljeno etničko čišćenje od Hrvata. Na ta se područja vratilo jako malo Hrvata; spominjem i Konjic, Jablanicu", upozorio je Mikulić.
Logor IV Osnovne škole u Mostaru bio je zabilježen i u evidencijama Crvenog križa, no unatoč tome, uvjeti u njemu nisu se mijenjali. Haški sud ovaj je predmet ustupio Županijskom sudu u Mostaru, ali pravda za žrtve još uvijek nije u potpunosti ostvarena.
