Anica Grubeša-Nikolić za RHB: Ljudi misle da slijepi samo plaču, tuguju i šute, a mi živimo kao i drugi ljudi

U našem Ljetnom valu Radija Herceg.Bosne kolegica Mirjana Šimunović je ugostila Anicu Grubeša-Nikolić, pjesnikinju iz Sarajeva, rođenu u Uzdolu. U 17. godini doživjela je nesreću uslijed koje je izgubila vid. Dosad je objavila tri zbirke pjesama, kao i zvučne knjige te knjige poezije na Brailleovom pismu. Dosad je objavila zbirke pjesama Gnijezda ispod majskih zvijezda i Stazom kroz maglu, koje su postale lektira za osnovnu i srednju školu. Pjesme Anice Grubeša-Nikolić njena su biografija u stihovima, iskaz osjećaja i ljubavi, a njezina treća zbirka pjesama, „Bez tebe”, posvećena je njenom preminulom suprugu.

Što sve zbirka sadrži?

„Mnogo se toga dogodilo od suprugove smrti – djeca su odselila u Norvešku, ali dođu kad mogu, i čujemo se kada možemo, i mogu reći da živim lijep život”, kaže nam Anica.
Održana je promocija zvučne knjige „Bez tebe” u Nacionalnoj biblioteci i na sarajevskom Sajmu knjiga. U planu je promocija u osnovnoj školi u Nedžarićima u Sarajevu, koju je Anica pohađala od 5. do 8. razreda, i u njezinom rodnom mjestu Uzdolu, krajem rujna. Radila je na Institutu za fizijatriju i rehabilitaciju u Sarajevu, gdje je bilo zaposleno dosta slijepih osoba. Danas je u mirovini, i uz pisanje pjesama mnogo čita zvučne knjige i knjige na Brailleovom pismu.
„Uvijek sam bila zadovoljna osoba, i u životu mi nikada nije bilo dosadno”, ističe Anica. I nakon nesreće u kojoj je izgubila vid nastojala je biti vesela – šaliti se i pjevati – što voli i danas. „Uvijek netko dođe, ili negdje pođem, raspoloženje je na nivou, pa sam i zadovoljna i sretna”, kaže nam pjesnikinja.

Nikakav hendikep ne bi trebao biti prepreka za zadovoljan i ispunjen život.

„Najvažnija je podrška obitelji. Od prvog sam dana bila prihvaćena od svoje obitelji”, kaže Anica.
Recenzent Izet Mujezin napisao je kako se u ovoj zbirci poezije smjenjuju slike tuge i radosti, slike sjećanja i sna, ali život se „od predaje razumom otima”. „Pjesnikinja ne posustaje, svila je porodično gnijezdo, pa kada ga ptići napuste, ona ih ne priječi. Ona proširuje gnijezdo od Blažuja do Osla, od Uzdola do Petrovića, od Dobrinje do Dervente, u krila ptića ljubav duva snagu. Ni korona im ne može ništa ako se srce bori. Jasno je Anici da se svijet otuđio, da nevolja drugoga ne boli. Kugla zemaljska plače jer gubi milione.”
Prijatelji su – pored obitelji – vjetar u leđa. „Imam mnogo prijatelja, pa kud god pođem, i u Prozoru i u Derventi – svuda me dočeka radost”, kaže Anica.

Odakle – kao slabovidna osoba – pjesnikinja crpi volju, želju i nadahnuće za pisanje?

„Ljudi misle da slijepi samo plaču, tuguju i šute, a mi živimo kao i drugi ljudi, normalno – uz pomoć drugih ljudi. Hvala Bogu na dobrim ljudima, jer ja bez drugih koji mi pomažu ne bih mogla ništa”, kaže nam Anica.
Ima asistenticu, s kojom ode u šetnju, ili liječniku, i obavi se sve. Asistentica će s njom uskoro i putovati u Uzdol, jer zbog godina Anica više ne putuje sama.
Kada se održavala promocija knjige u Nacionalnoj biblioteci, dvorana je bila puna. Tako je bilo i na Sajmu knjiga, gdje su Aničine pjesme čitali djeca i odrasli, a i sama pjesnikinja.

Za kraj razgovora pročitala je pjesmu „Ništa ljepše nema”.