Već su tri desetljeća prošla od bivše države. Neminovno je da zaborav pada na nju, a time i na priče koje valja ispričati. Prolazimo ljubuškim Veljacima... A sada zamislite da vam je ovo rodni kraj i da ga niste vidjeli 50-ak godina!
To se dogodilo čovjeku radi kojega smo došli. Zašto? Spletom životnih okolnosti i komunističkog režima koji su ga kao i brojne druge emigrante otjerali u svijet. Ime Milenko Bebek je posljednje stajalo pod statusom hrvatskih azilanata (barem u Njemačkoj), sve do nedavno kada je konačno zatražio i u ruke primio hrvatske dokumente.
Teško je pojasniti zašto to nije učinio odmah, ali njemačko državljanstvo nikada nije uzeo.
Iako skromnog obrazovanja, Milenka je krasila volja i želja. U Njemačkoj se nije mirovalo. Pomaže u emigrantskim časopisima, pomaže financijski rodni kraj, traži da se održava sveta misa na hrvatskom jeziku o čemu svjedoče brojna pisma papi Ivanu Pavlu II, ali i kasnija korespodencija s papom Benediktom 16 tj. Vatikanom.
Puno smo puta u ovome razgovoru od našeg domaćina zatražili da nam opiše prvi osjećaj. Odlazak, nova putovnica, povratak... No, još zanimljivosti se krije pod brojem jedan. Prvi je doveo automobil u ove krajeve. Od tada se puno toga promijenilo...
Pri dolasku u Veljake prvo je otišao na grob svojih roditelja potom u crkvu gdje je majka redovito išla na misu. Poklanja mozaik Gospe od zdravlja kao zavjet svojoj majci i Majci Božjoj. Dok promatramo druženje generacija pitamo se kako oni gledaju na sve ovo.
Cijeli život vođen nekim svojim unutarnjim kompasom koji on najbolje razumije, Milenko je jedinstven čovjek satkan od emocije. Upravo od takvih ljudi je kao cigla jedna do druge sagrađena i sloboda hrvatskih krajeva u koje se jednoga dana možda i konačno vrati...
