Europski mehanizam za prekograničnu prilagodbu ugljika (CBAM) jedan je od ključnih instrumenata zelene tranzicije EU, a njegova puna primjena izravno će utjecati i na gospodarstva zemalja koje izvoze u Uniju. Riječ je o mehanizmu koji funkcionira kao svojevrsni porez ili nadoknada na uvoz proizvoda iz zemalja izvan EU, s ciljem sprječavanja premještanja „prljavih industrija“ izvan granica Unije. Time se nastoji osigurati da proizvođači iz trećih zemalja plaćaju cijenu emisija stakleničkih plinova na isti način kao i kompanije unutar EU.
Nakon nedavne odluke Bruxellesa o dvogodišnjem odgađanju pune primjene CBAM-a – s početka 2026. na početak 2028. – Bosna i Hercegovina dobila je dodatno vrijeme za prilagodbu. O tome što od gospodarstva i države traži CBAM te kakve posljedice može imati na poslovanje, razgovarali smo sa Sandrom Zovkom, stručnjakom za energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša.
„Prvo morate znati vlastiti ugljični otisak“
Osvrćući se na najčešća pitanja koja mu gospodarstvenici upućuju na predavanjima i stručnim radionicama, Zovko ističe kako je prvi korak prema prilagodbi – analiza sadašnjeg stanja.
„Ono što ja savjetujem je da naprave nulto stanje, da naprave neku gap analizu onoga što je traženo u odnosu na ono što oni imaju u ovom trenutku i da proračunaju svoj ugljični otisak. Naime, tek kad imate nešto mjerljivo i nešto na papiru možete i upravljati“, naglašava Zovko u razgovoru za Dnevnik RTV Herceg-Bosne.
Zelena tranzicija, dodaje, zahtijeva od poduzeća da jasno sagledaju svoju energetsku učinkovitost, način proizvodnje kao i količinu emisija koja nastaje tijekom poslovanja. To je ključni preduvjet za izlazak na tržište EU bez dodatnih troškova.
Početna skepsa i „mentalitet odgađanja“
Zovko se osvrnuo i na prve reakcije kada je počeo govoriti o CBAM-u, još prije nego što je tema zaživjela u javnom prostoru.
„Znači, mi dolazimo iz nekog okruženja u kojem volimo odgode. Evo, sada nam se dogodila jedna odgoda koju je dala Europska unija do 2028. i negdje naši ljudi kažu ‘OK, to nije više aktualno’. To je znači da nam je darovano dvije godine da mi prilagodimo naša poduzeća“, kaže.
Ističe kako odgađanje primjene ne znači odgađanje obaveza, nego je riječ o „produženoj prilici“ koju treba iskoristiti. Naglašava i da je BiH do sada imala model u kojem se energenti, uključujući električnu energiju i vodu, nisu adekvatno valorizirali.
„Ovo je jedno osvještavanje da svaki litar vode koji potrošimo i svaki kilovat sat preispitamo – je li on doista bio nužan. Ako je bio, Ok. Ali trebamo vidjeti kako da kroz zelenu tranziciju naših firmi s manje energije dođemo do konačnog proizvoda. To znači da ćemo biti produktivniji i efikasniji na tržištu“, pojašnjava Zovko.
Što država treba učiniti?
Ulaskom u razdoblje prilagodbe, dio odgovornosti prelazi i na državne institucije. Zovko ističe da najveći i najzahtjevniji zadatak stoji pred elektroenergetskim sektorom.
„Država ima po meni najkompleksniji zadatak ispred sebe, a to su elektroprivrede. U energetskom miksu jako veliku količinu električne energije proizvodimo kroz fosilna goriva, kroz termoelektrane. Mislim da je to glavni zadatak države – da tu tranziciju provedu na adekvatan način“, kaže.
Naglašava i ključnu prednost BiH: visoku razinu energetske neovisnosti i značajne viškove električne energije koje izvozimo. Upravo zato, kaže, tranzicija mora biti pažljiva, ali i odlučna. No istodobno poručuje da gospodarstvenici trebaju gledati vlastite obaveze i ne čekati rješenja koja mora donijeti politika.
„Firmama uvijek kažem – gledajte sebe, ne gledajte bitke koje treba netko drugi odraditi. Što prije uđite u genezu svoje proizvodnje i vidite kako da budete bolji za budućnost“, naglašava.
Investicije koje se isplate
CBAM se u javnosti često doživljava kao dodatni trošak, ali Zovko podsjeća da upravo proces povećanja energetske učinkovitosti može donijeti ozbiljne uštede.
„Radili smo za nekih četrdesetak općina detaljne energetske audite javne rasvjete i kada vidite da je u nekim segmentima povratni period investicije četiri–pet godina, onda se pitate zašto nismo prije povlačili te poteze“, kaže.
Dodaje kako se ista logika može primijeniti i u industrijskim pogonima i proizvodnim procesima, gdje energetska racionalizacija često znači bržu isplativost investicija nego što poduzeća očekuju.
