Izraelska veleposlanica u Albaniji i nerezidentna predstavnica u Bosni i Hercegovini, Galit Peleg, u autorskom tekstu osvrnula se na aktualne prosvjede povezane s ratom u Gazi i percepcijom izraelsko-palestinskog sukoba.
Istaknula je kako se, prema njezinu mišljenju, iza parola o ljudskim pravima i pravdi zapravo kriju dvostruki standardi i antisemitizam, koji se nerijetko prikrivaju jezikom aktivizma.
U nastavku donosimo njezin tekst u cijelosti:
Često slušamo da se organiziraju prosvjedi zbog Gaze. Da je ovaj val bijesa izraz borbe za ljudska prava, slobodu i pravdu. No, vrijedi reći otvoreno: nikada se zapravo nije radilo o Gazi. Niti, u biti, o Palestincima. U srži svega nalazi se nešto dublje i opasnije – antisemitizam i odbijanje da se prihvati postojanje židovske države.
Ako je, doista, riječ o ljudskim pravima, postavlja se logično pitanje: gdje su povorke za ujgurske muslimane u Kini, zatvarane u logore, prisilno sterilizirane i „preodgajane“? Gdje su bojkotiranja Irana, zemlje u kojoj se disidente javno vješa, a žene zatvara zbog skidanja marame? Zašto nismo svjedočili „danima bijesa“ kada su Palestinci ubijali jedni druge? I gdje je gnjev zbog Druza koji se i danas otimaju i ubijaju u Siriji?
Dvostruki standardi teško se mogu ignorirati. Izrael se drži pod povećalom kakvom nijedna druga država na svijetu nije izložena. Ne zato što je to besprijekorna država – nijedna država nije – nego zato što je židovska.
Važno je naglasiti da suvremeni antisemitizam može postojati i bez kukastih križeva i bez glasnih uvreda. Nerijetko se skriva pod zastavom „ljudskih prava“, koristeći parole poput: „Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna“ ili „Cionisti nisu dobrodošli“. No, te parole nisu pozivi na pravdu, nego na uništenje. Jer „od rijeke do mora“ zapravo znači od Jordana do Sredozemnog mora – drugim riječima, cijeli Izrael. A kakav je to mir koji počinje s nestankom cijelog jednog naroda?
Usto, koriste se optužbe s riječima poput genocid, gladovanje i kolonijalizam – koje podsjećaju na stare krvne klevete protiv Židova, kada su ih stoljećima optuživali da truju bunare ili šire bolesti.
Ironija je očita: cionizam – pojam koji se danas s tolikom lakoćom izvrće u uvredu – u svojoj je biti nacionalni pokret židovskog naroda. Nimalo različit od europskih nacionalnih pokreta 19. stoljeća. Nastao je kao odgovor na stoljeća progona, pogroma i na kraju genocida. Odbijati Židovima pravo koje se priznaje drugima nije pravda – to je čista diskriminacija.
Primjera ne nedostaje. Samo u protekloj godini sinagoge su napadnute u Australiji, Francuskoj i, prošlog tjedna, u Čileu. To nisu prosvjedi protiv izraelske vojske, nego napadi mržnje na židovske zajednice udaljene tisućama kilometara od sukoba. Kada se sinagoga zapali tijekom Šabata, kada židovske škole trebaju naoružano osiguranje, kada ortodoksne Židove tuku na ulicama Kanade, kada se po zidovima ispisuju parole „Smrt IDF-u“ ili „Ubij cioniste“ – to nije aktivizam. To je terorizam prerušen u prosvjed.
Čak ni kulturna baština nije pošteđena. Sarajevska Hagada, židovski rukopis iz 14. stoljeća koji je preživio i naciste, nedavno je poslužio ravnatelju Zemaljskog muzeja BiH, deklariranom pristaši propalestinskog pokreta, kao politički alat. Umjesto da bude most među religijama, koristi ga kako bi navodno podržao „dobrog Židova“ – onoga koji odbacuje cionizam – i osudio „lošeg Židova“ – onoga koji podupire Izrael.
Nije nevažno podsjetiti da je sam sukob između Izraela i Palestinaca krajnje složen. Ne može se svesti na hashtagove i viralne video isječke. Riječ je o strašnom masakru koji je počinila palestinska teroristička organizacija, koja je ujedno i izabrana vlast u Gazi. Radi se o povijesti, vjeri, geopolitičkim interesima, traumi i suprotstavljenim nacionalnim težnjama. No, umjesto da se suoče s tom složenošću, mnogi biraju jednostavnu, crno-bijelu priču: Izrael je agresor. Palestinci su žrtve. Sve ostalo je NEBITNO.
Takav narativ nije samo intelektualno zaostao – on je i opasan. Potpiruje nasilje nad Židovima diljem svijeta, poistovjećujući Izrael sa židovskim identitetom i potom kažnjavajući Židove globalno zbog samog postojanja te države. To nije kritika. To je mržnja.
Naravno da je legitimno kritizirati izraelske politike. Izraelci to rade svaki dan – to je bit demokracije. Ali negirati pravo države da postoji? Tražiti da nestane „od rijeke do mora“? Pozivati na smrt njezinih vojnika, zabranjivati cioniste u javnim prostorima, napadati Židove zbog njihovih uvjerenja – to nije antikolonijalizam. To je antisemitizam.
I nije nevažno primijetiti: današnja koalicija antiizraelskih snaga okuplja radikalnu ljevicu, islamističke ekstremiste i tradicionalne antisemite – nespojive saveznike koje povezuje opsesija židovskom moći, stvarnom ili umišljenom. U taj pokret uvlače i mnoge mlade ljude, najčešće dobronamjerne, ali neupućene u povijest, sukob ili značenje slogana koje ponavljaju, nudeći im mržnju upakiranu u jezik pravde.
Ovdje nije riječ samo o vanjskoj politici. Pitanje je mnogo dublje: imaju li Židovi isto pravo kao i svi drugi narodi – da žive slobodno, sigurno i sa suverenitetom u svojoj povijesnoj domovini? Upravo to jest cionizam. I upravo to je danas pod udarom.
Ne smijemo dopustiti da se antisemitizam skriva iza maske aktivizma. Treba ga nazvati pravim imenom. Jer kada netko kaže „Izrael ne bi trebao postojati“, ono što zapravo govori jest: „Židovi moraju biti slabi“. A to nije politički stav – to je čista mržnja.
To smo već gledali u povijesti. Lica se mijenjaju. Zastave se mijenjaju. No meta ostaje ista. Razlika je samo u jednom: židovski narod danas ima državu koja ga može braniti.
