Na današnji dan navršava se tri desetljeća otkako je u vojnoj zračnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Dokument sporazumnog karaktera kojim je okončan rat u BiH parafiran je 21. studenoga 1995. godine, dok je službeno potpisivanje uslijedilo 14. prosinca u Parizu.
Valja razlikovati trotjedne pregovore na američkom tlu od kasnijeg potpisivanja, jer je riječ o procesu koji je bio težak i opterećen brojnim razlikama među stranama. Iako su pregovori slavili prekid rata, oni su istodobno ostavili gorak okus kod sva tri konstitutivna naroda, no bez kompromisa nije bilo moguće doći do rješenja. Danas se postavlja pitanje što je ostalo od tada dogovorenih načela.
Sporazum se sastoji od 11 aneksa, uključujući i Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine. Glavni akteri mirovne konferencije bili su tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević i predsjednik tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. U međuvremenu, navodi se kako danas apsolutnu političku moć često imaju institucije za koje to prvotnim dogovorima nije bilo predviđeno.
Novinarka Višnja Starešina, koja se dugi niz godina bavi temama vezanima uz ratno i postratno razdoblje u BiH, podsjeća da Dayton nisu bili samo dogovori triju naroda, nego i širi međunarodni dogovor kojim su se zadovoljili različiti interesi. Otvorena pitanja poput razloga stvaranja Republike Srpske ili mogućnosti drukčijeg pozicioniranja hrvatskih zahtjeva, kaže, treba promatrati u kontekstu tadašnjih međunarodnih okolnosti u kojima se malo toga moglo promijeniti.
Iz daytonskog i postdaytonskog razdoblja, ističe se, može se izvući pouka da se politika i strategija moraju prilagođavati procesima koji su iznad lokalnih aktera, odnosno interesima velikih sila. Hrvati u Bosni i Hercegovini, iako i dalje formalno imaju pozicije na svim razinama vlasti, tijekom proteklih 30 godina izgubili su dio političke moći.
