Naša Ines Vučina u Jutarnjem je programu Radija Herceg-Bosne predstavila dvoje liječnika što su sudjelovali na konferenciji za medije o tečaju fetalne ehokardiografije – Rajku Lulić Jurjević (pedijatricu i kardiologinju) i Ivana Zmijanovića (ginekologa) – a u svom radu promiču i brane nerođenih na život. Njihove izjave pustili smo vezano uz novu jesensku molitvenu kampanju 40 dana za život.
Dr. Lulić Jurjević naglasila je kako je otkrivanje srčanih grešaka prije rođenja uvelike i prilika da se spasi život djeteta. „Sa svojim zvanjem imam tu sreću da mogu ući u taj skriveni život, i ta sonda mi daje mogućnost da vidim sve te detalje koje inače prostim okom ne možemo vidjeti čak do poroda. Ovako, kad gledaš to dijete, i kad roditelj gleda dijete – ne samo srce, nego i sve organe – da se sve može vidjeti u detalje, a na trbuhu se još ne vidi da je žena trudna, onda nam to pomaže shvatiti kako je taj život čudesan i neprocjenjiv. Voljela bih kad bi svi ljudi mogli vidjeti kako to izgleda u maternici, pa bi mogli shvatiti da je to zaista život. Razlika je samo u tome što je to tako malo dijete, koje se još ne vidi, i svi detalji stvoreni su apsolutno do kraja. U prvim je tjednima sve stvoreno. [...] Ne vidim razliku između djeteta starog 4 tjedna i 40 tjedana.”
Kao liječnik koji je nekada radio abortuse, a postao je veliki zagovornik života i prava djeteta na rođenje, od samoga začeća. Veliku promjenu u svom životu i liječničkoj praksi doživio je hrvatski liječnik, ginekolog Ivan Zmijanović, iz Opće bolnice Šibenik.
Poručio je: „Pobačaj je legalan. Postoji zakon – i u RH i u BiH – gdje žena ima pravo napraviti pobačaj, i time ne čini nikakav kriminal – ni ona, ni onaj koji čini pobačaj. Međutim, kad se radi takav pobačaj, uglavnom se pobacuju djeca koja su zdrava, i da se ne intervenira, rodila bi se živa i zdrava djeca. Kad sam se susreo s pobačajima, mislio sam: Odakle meni pravo da ukidam njezino pravo? Međutim, vrlo brzo shvatiš da to njezino pravo oduzima djetetu pravo na život, i da je to djetetovo pravo na život veće od njezinoga prava na odluku da ne zadrži taj život. Druga stvar koja je važna jest da je žena koja prekida život svog djeteta ona koja je najpozvanija da ga čuva, jer bi se dijete koje se razvija u utrobi trebalo razvijati okruženo majčinom ljubavlju, i da je ona najpozvanija da dijete sačuva, a u ovoj situaciji baš ona želi riješiti se toga djeteta, misli da je to jedini način da se ona „spasi”.
Mislim da je ključna stvar u cijeloj ovoj priči jest to da kada mi govorimo o pobačajima, uvijek se apostrofiraju žene. Nikada se ne govori o pobačaju pa o muškarcu, a oko 70 posto pobačaja posljedica je utjecaja muškarca, jer on ne podržava svoju ženu, često je prisiljava da napravi pobačaj, i muškarac ne prihvaća odgovornost za nešto što je posljedica njegova djelovanja. Naravno da su tu uključeni i žena i muškarac, ali muškarac je pozvan na to da zaštiti svoju ženu i da zaštiti svoje dijete. Kad govorimo o tome kako možemo riješiti problem pobačaja, onda bi prvenstveno trebalo utjecati na način razmišljanja muškaraca – da oni moraju promijeniti svoj način razmišljanja, da su oni ti koji moraju preuzeti odgovornost, i da bi onda u takvoj situaciji pobačaja bilo vrlo malo, i onda nitko ne bi poželio pobačaj. Uvijek govorim da se ne borim protiv pobačaja, nego za život. Društvo bi trebalo dovesti do toga da nitko ne poželi napraviti pobačaj. Zabranama pobačaja neće se smanjiti pobačaji. U Bibliji čitamo i da su zabranjena ubojstva, pa ipak svaki dan čitamo da se ubojstva događaju. To što su ona zabranjena nikoga nije spriječilo da ubije drugu osobu. Tako da nije poanta u tome, nego da to nitko ne poželi napraviti.”
