Bivša hrvatska skijašica Janica Kostelić gostovala je danas u Sarajevu na "Balance Conference 2026" – jednom od najznačajnijih poslovnih i „wellbeing“ događaja u Bosni i Hercegovini, na kojem je govorila o sportskom odrastanju, skijaškim počecima, uspjesima i odnosu s bratom Ivicom Kostelićem – također trofejnim hrvatskim skijašem.
Janica Kostelić jedna je od najuspješnijih skijašica svih vremena. S četiri osvojena olimpijska zlata i dva srebra, najuspješnija je alpska skijašica u povijesti Zimskih olimpijskih igara.
Na početku razgovora govorila je o počecima u sportu koji, kako kaže, nije odmah zavoljela.
– Skijanje sam više zavoljela zbog druženja i prijateljstava u Skijaškom klubu Zagreb nego što mi se isprva svidjelo kao sport. Kroz skijanje sam stekla mnogo prijatelja, a trening smo uglavnom doživljavali kao igru u tim godinama. Iako su počeci bili nešto sporiji, ubrzo se sve počelo mijenjati i moj napredak bio je vrlo brz. Skijanje je zabavan i dinamičan sport u kojem nikada ne možeš doći do perfekcije. S vremenom sam postajala sve bolja i počela osvajati medalje – kazala je Kostelić, koja je prvi put na Zimskim olimpijskim igrama nastupila kao šesnaestogodišnjakinja u Naganu 1998. godine, kada je osvojila osmo mjesto u kombinaciji.
Ističe da skijanje zahtijeva bezbrojna ponavljanja i uvježbavanje tehnike, koja mora biti izvedena ispravno, kao i to da je tijekom karijere sama sebi postavljala ciljeve, od kojih je primarni uvijek bio osvajanje olimpijske medalje.
– Meni je to uvijek bilo zabavno, nisu mi smetala ponavljanja i uvijek sam ih radila više nego ostali. Ako su drugi radili 12, ja bih neku krivinu odradila 30 puta. Pokušavala sam automatizirati tijelo i pokrete. Najviše sam željela olimpijsko zlato i povući se na vrhuncu karijere. Moja motivacija nikada nije bila upitna, pogotovo kada bih pogledala probleme kroz koje su neki drugi prolazili. Motivirale su me sitnice poput startnog broja. Ako dobijem startni broj pet, nisam si dopuštala da završim utrku kao šesta, a stvarni ciljevi dolazili su nakon toga – objasnila je trofejna skijašica.
Istaknula je da djevojčice brže ulaze u ozbiljan trenažni proces skijanja od dječaka te da se često natjecala s bratom Ivicom, koji je skijanju pristupao na drugačiji način.
Naime, dok je ona nastojala zapamtiti svaki detalj na stazi, Ivica je pamtio manje detalja, ali je uvijek bio izrazito kompetitivan.
– Takva je bila moja priprema za utrke, sve sam memorirala. Mnogo sam se natjecala s bratom i njegovim prijateljima, pratila ga i izazivala. Ako bih mu se približila, odmah bi se uozbiljio. Bio je toliko ozbiljan da bi se čak i na zagrijavanju, primjerice dok igramo košarku, trudio pobijediti me. Mislim da sam puno od toga profitirala u svom skijaškom razvoju, kao i od nešto slabije financijske situacije u kojoj smo se nalazili, što nas je tjeralo na stroži režim treninga – kazala je.
Osvrnula se i na današnje skijaše za koje kaže da treniraju mnogo ozbiljnije nego što je to bio slučaj u njezino vrijeme.
– Danas gotovo svi skijaši treniraju vrlo ozbiljno, dok je u moje vrijeme bilo samo nekoliko njih koji su tako pristupali sportu – zaključila je Kostelić.
