U 78. godini života preminula je Julienne Bušić, američko-hrvatska spisateljica, prevoditeljica i politička aktivistica, čiji je život snažno obilježio modernu hrvatsku političku povijest i emigrantsku borbu za neovisnost. Njezina smrt rastužila je brojne prijatelje, intelektualce i javne osobe koje se od nje opraštaju s tugom, ali i ponosom.
Brojne poruke oproštaja
Iznenadna smrt „Amerikanke hrvatskog srca“, kako je mnogi opisuju, potaknula je val reakcija u političkom, društvenom i vjerskom životu. Prijatelji ističu kako je riječ o jedinstvenoj osobi koju je teško usporediti s bilo kim u novijoj hrvatskoj povijesti.
Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš podsjetio je na njezinu ustrajnost nakon smrti supruga Zvonka Bušića.
„Nakon tragedije i odlaska njenog muža Zvonke, ona je nastavila boriti se za istinu, kopati, čupati, tražiti. Ali nažalost u hrvatskom javnom prostoru bila je maknuta u stranu. Nije bila poželjna, napadali su je prečesto; šteta da je Hrvatska nije bila dostojna“, kazao je Grbeš, izrazivši nadu da će vrijeme donijeti veće razumijevanje za „velike duše, posebice velike žene“.
Život obilježen borbom i pisanjem
Iako će je mnogi pamtiti kao suprugu Zvonka Bušića, hrvatskog emigranta koji je zbog svojih postupaka i političke borbe bio obilježen i dugogodišnjom zatvorskom kaznom, Julienne Bušić ostavila je dubok trag i kroz vlastiti rad.
Zajednička patnja i dugogodišnja razdvojenost od supruga – gotovo pola stoljeća – oblikovali su i njezin književni opus. Društveni aktivist Marijan Knezović ističe kako njezina ostavština nadilazi politički kontekst.
„Ona je ljudima davala toplinu. Nevjerojatno je koliko nije osuđivala, koliko je razumijevala svaku osobu i koliko je u svakome tražila dobro“, rekao je Knezović, dodajući kako bi joj hrvatska javnost trebala „na jedan fin, dostojanstven, ali i ozbiljan način ukazati čast“.
Od emigracije do Domovinskog rata
U središte svjetske javnosti Julienne Bušić dospjela je u rujnu 1976. godine kada je, zajedno sa suprugom i skupinom hrvatskih emigranata, sudjelovala u otmici američkog putničkog zrakoplova kako bi skrenuli pozornost na položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji.
Za svoje djelovanje provela je 13 godina u zatvoru. Fra Jozo Grbeš podsjetio je i na ranije akcije, ali i kasniji doprinos:
„Završila je u zatvoru, sa Zvonkom otela avion prije 50 godina; 90-ih se borila za Hrvatsku i u diplomaciji i tiho i u pisanju i u traženju istine. Nikad nije odustala i nikad nije stajala.“
Tijekom Domovinskog rata radila je u uredu predsjednika Franje Tuđmana te u Ministarstvu vanjskih poslova, dajući doprinos stvaranju hrvatske države i na diplomatskom planu.
Naslijeđe koje ostaje
Knezović je naglasio i njezinu dvostruku pripadnost; američku i hrvatsku ističući kako je „američkim rukopisom“ pisala o Hrvatskoj.
„Bila je Hrvatica, veća nego svi mi zajedno, neka i mi sada napišemo Americi što je izgubila i kakvu je osobu izgubila“, poručio je.
Julienne Bušić ostaje simbol tihe, ali snažne prisutnosti u hrvatskom društvu. Njezina životna priča, obilježena borbom, žrtvom i potragom za istinom, prema riječima onih koji su je poznavali, tek će s vremenskim odmakom dobiti punu težinu i priznanje koje zaslužuje.
