Predstavljanje knjige Valentina Ćorića „In vino libertas – Autobiografski zapisi iz Haaga“, održano je u četvrtak u Dvorani „Juran i Sofija“ u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili sisački biskup Vlado Košić, general Ivan Tolj i autor.
Knjiga donosi sjećanja nekadašnjeg načelnika Uprave vojne policije HVO-a, a potom i ministra unutarnjih poslova Herceg-Bosne, iz haaškog zatvora. Govori o suživotu s drugim osuđenicima, ali i daje osvrt na tragičnu poziciju okrivljenih koji su nevini služili kazne. Kako bi si olakšao zatvorske dane, Ćorić je došao na ideju da od par kilograma stolnog grožđa napravi vino koje je postalo borba za njegovu unutarnju slobodu, objavila je Sisačka biskupija.
Na početku sve okupljene pozdravio je biskup Vlado Košić podsjetivši na 2013. godinu kada je bio na čelu Komisije HBK “Iustitia et pax” koja je u lipnju iste godine donijela izjavu o nepravomoćnim presudama Haškog tribunala šestorici Hrvata iz BiH.
Govoreći o njenom sadržaju poručio je kako se komisija prije svega borila za pravedno suđenje, pozvala je na solidarnost hrvatskog naroda i političkih vođa s Hrvatima u BiH, također, pozvala je bošnjačke političke vođe i stranke na razboritost te apelirala na jedinstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svoje slaganje sa sadržajem izjave, u otvorenom pismu, izrazio je i biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Ratko Perić s područja čije biskupije dolaze petorica osuđenika. U nastavku biskup Košić je rekao kako je sud u Haagu bio pravni eksperiment, a ne instrument pravde te se zapitao kako to da je Herceg-Bosna, koja je, kako kaže, formirana radi obrane više ne postoji, a Republika Srpska nastala na genocidu i etničkom čišćenju dobila legitimitet državnosti, i to suprotno svim načelima međunarodnog i humanitarnog prava.
General Ivan Tolj rekao je kako se s ovim djelom družio od kraja siječnja ove godine, pa sve do Stepinčeva te kako je pozorno upijao riječ po riječ, stranicu po stranicu, ove neobične i nesvakidašnje knjige nastale u ćeliji i samici haaškoga zatvora. Tolj je upozorio i kako Haaški sud za ratne zločine razvlači sudske procese po deset, petnaest godina, za razliku od Međunarodnoga suda u Nürnbergu, na kojem se sudilo za ratne zločine počinjene u 2. svjetskom ratu i koji je uz sve procedure donio presude za manje od godinu dana. Složio se s izjavom da je spora pravda zapravo nepravda te rekao kako su u tom lancu smišljene i dirigirane sporosti zadovoljni zbog velikih zarada jedino tužitelji, sudci i odvjetnici. Tolj se prisjetio i brojnih haaških uznika koji su godinama čamili u zatvoru, pa potom bili oslobađani i onda bez ikakvih isprika i financijskih naknada vraćani, najčešće uništena zdravlja, u svoje zemlje, obiteljima i kućama. Na kraju rekao je i kako je u procesu protiv Valentina Ćorića bilo je 400 svjedoka i 11 000 dokumenata, a ni svjedoci, ni dokumenti nisu ga ni zbog čega teretili već je to učinilo nekoliko jadnika iz hrvatskoga političkog i sigurnosnog sustava i to tajnim djelovanjem i svjedočenjem, kao i podmetanjem falsificiranih dokumenata.
Na kraju sve okupljene pozdravio je i autor, zahvalivši prije svega biskupu Košiću na prilici da ova knjiga bude predstavljena u Sisku. Rekao je kako je u Haag stigao 2004., na suđenje čekao je čak dvije godine, da bi završne riječi optužbe i obrane bile iskazane tek 2011. godine. Od tada je čekao izricanje nepravomoćne presude još dvije godine, a pravomoćna donesena je 29. studenoga 2017. godine.
Ćorić je ustvrdio i kako on nije predan, nego prodan Haagu te kako ga nisu optužili Bošnjaci, na čijim listama za Haag nikada nije ni bio, već Hrvati. To mu je otvoreno rekla Vasvija Vidović odvjetnica Nasera Orića, nekadašnjeg zapovjednika bosanskih jedinica u Srebrenici i visoko pozicionirana osoba u bošnjačkoj vlasti tih godina.
Ćorić je dodao da je knjiga „In vino libertas“ nastala iz prkosa prema situaciju u kojoj se našao i ljudima koji su ga u nju doveli, same zapise klesao je u zatvorskoj samoći. „Kad sam otišao u Haag moja kćer jedinica je imala dvije godine, a kad sam se vratio sedamnaest. Rušili su mi dostojanstvo, ponižavali me, provocirali, iscrpljivali su nas. Ta moja proizvodnja vina bio je na neki način odgovor na sve ono što mi je napravljeno i djelić s slobode i normalnosti u ta četiri zida“, zaključio je na kraju.
