Povodom druge obljetnice masakra koji je 7. listopada 2023. počinio Hamas, izraelska veleposlanica u Albaniji i nerezidentna predstavnica države Izrael u Bosni i Hercegovini Galit Peleg napisala je autorski tekst u kojem podsjeća na razmjere tragedije, bol koja i dalje traje te opasnost od zaborava.
U tekstu pod naslovom „Dvije godine od masakra 7. listopada: Rana koja još nije zacijelila“, veleposlanica Peleg opisuje napad u kojem je više od 1.200 izraelskih civila ubijeno u svega nekoliko sati, a desetci još uvijek ostali zatočeni u Gazi.
Kako ističe, taj napad „nije bio samo čin terorizma, nego udar na same temelje ljudske civilizacije“. Peleg upozorava da su, dvije godine kasnije, mnogi u svijetu zaboravili što je pokrenulo rat te poziva na očuvanje sjećanja i moralne jasnoće.
„Izrael još uvijek čeka – na mir, na ozdravljenje i na povratak svakog posljednjeg taoca“, piše veleposlanica, pozivajući međunarodnu zajednicu da ne dopusti da zločin bude prešućen.
Cijeli tekst veleposlanice Peleg pročitajte u nastavku:
Dvije godine od masakra 7. listopada: Rana koja još nije zacijelila
Prošle su dvije godine od masakra 7. listopada – događaja urezanog u kolektivno sjećanje židovskog naroda i u modernu povijest Izraela kao najstrašnijeg napada na Židove nakon Holokausta. Ono što se dogodilo tog mračnog subotnjeg jutra nije bio samo teroristički čin. Bio je to izboj nečovječne okrutnosti, dan kada su sami temelji morala i čovječnosti bili slomljeni.
U ranim satima 7. listopada 2023., dok su se obitelji pripremale za proslavu židovskog blagdana Simhat Tora, tisuće teško naoružanih terorista Hamasa provalile su preko južne granice Izraela iz Pojasa Gaze. Ono što je uslijedilo bilo je nezamislivo divljanje ubojstava, silovanja, mučenja i otmica. Cijele su zajednice razorene. Civili; djeca, žene, starci bili su glavne mete. Nije bilo razlike, nije bilo milosti. Bio je to pokolj.
Više od 1.200 ljudi brutalno je ubijeno u svega nekoliko sati. Prizore su preživjeli i vojnici opisali kao gore od noćnih mora. Bebe su ubijane hladnokrvno. Žene su silovane i unakažene. Starci su ubijeni u svojim krevetima ili živi spaljeni u vlastitim domovima. Obitelji su pogubljene zajedno. Na glazbenom festivalu Nova, stotine mladih koji su slavili mir i glazbu bili su progonjeni – neki su upucani dok su bježali, drugi oteti. Ti činovi divljaštva nisu bili spontani, već sustavni – teroristi su ih sami snimali i kasnije slavili kao trofeje.
Bila je to okrutnost neviđena u suvremenim vremenima. Bio je to napad ne samo na Izrael, nego i na same temelje ljudske civilizacije.
Dvije godine kasnije, bol nije nestala. Četrdeset i osam talaca još uvijek drži Hamas u Gazi. Vjeruje se da ih je otprilike dvadesetak još živo, premda su njihovi uvjeti života iznimno teški. Žive u paklu; pothranjeni, mučeni, izolirani i lišeni svakog dostojanstva. Otrgnuti su iz svojih domova, zajednica i života – a svijet je, uglavnom, utihnuo.
Izraelska javnost još uvijek čeka, još uvijek tuguje, još uvijek se nada. Tisuće ljudi i dalje su raseljene iz svojih domova na jugu Izraela. Zajednice poput kibuca Be’eri i Kfar Aza, nekoć simboli miroljubivog suživota i otpornosti, sada su gradovi duhova. Obitelji su rastrgane. Djeca žive s traumama koje nijedno dijete ne bi smjelo iskusiti. Roditelji pale svijeće za svoje ubijene sinove i kćeri. Cijele su generacije obilježene.
A svijet?
Čini se da je svijet već krenuo dalje. Međunarodne su naslovnice izblijedjele. Prosvjedi diljem svijeta pozivaju na „otpor“ i uzvikuju slogane podrške Hamasu, perući užase 7. listopada. Demonstranti traže prekid vatre, ne priznajući što je pokrenulo rat. Raste opasna amnezija, odbijanje da se prepoznaju zločini koji su započeli ovaj ciklus nasilja.
To kolektivno zaboravljanje nije samo izdaja pravde, već prijetnja samim vrijednostima na kojima se Zapadni svijet ponosi – ljudskim pravima, zaštitom civila i borbom protiv terorizma. Brutalni masakr i zastrašujuća podrška koju je izazvao u nasilnim pro-Hamas prosvjedima diljem zapadnih gradova jasan su i glasan znak upozorenja. Kada svijet tolerira ili opravdava takvo zlo pod krinkom političkog izražavanja, podriva vlastite moralne temelje. Ako se to može dogoditi u Izraelu, može se dogoditi bilo gdje.
Nakon masakra, Izrael je pokrenuo vojnu operaciju u Gazi s dva jasna cilja: vratiti sve taoce kući i okončati vladavinu terora Hamasa u Pojasu Gaze. Godinama je Hamas pretvarao Gazu u tvrđavu terora, preusmjeravajući međunarodnu pomoć u izgradnju tunela, skladištenje oružja i planiranje napada. Masakr 7. listopada nije bio izolirani incident – bio je to vrhunac godina militarizacije, mržnje i indoktrinacije.
Izraelova kampanja u Gazi bila je duga i teška. Urbano ratovanje, korištenje civila kao živih štitova od strane Hamasa i složenost spašavanja talaca produžili su sukob daleko više nego što se itko nadao. No ciljevi su ostali nepromijenjeni i čvrsti: osloboditi taoce i razbiti infrastrukturu terora koja prijeti izraelskim životima.
Dvije godine poslije, Izrael je još uvijek u ratu. No to nije samo vojna borba – to je i emocionalna i moralna bitka. Borba za očuvanje sjećanja, sprječavanje iskrivljavanja povijesti i zahtjev za odgovornošću. Ozdravljenje ne može započeti dok se ne postigne pravda i dok se svi taoci ne vrate kući.
Važno je zapamtiti da ovaj rat nije započeo Izrael. Počeo je masakrom nevinih: beba, obitelji, posjetitelja koncerta, stanovnika kibuca. Počeo je veličanjem smrti i terora. Svijet ne smije brkati uzrok i posljedicu, agresora i branitelja, terorista i žrtvu.
A ipak, tijekom protekle dvije godine svjedočimo rastućem međunarodnom pritisku na Izrael, pozivima na istrage i sve većem neprijateljstvu u javnom diskursu. Moralna jasnoća koja je trebala uslijediti nakon tako brutalnog masakra zamagljena je propagandom, dezinformacijama i selektivnim ogorčenjem.
Ovo nije samo izraelski problem. Neuspjeh svijeta da odlučno odgovori na takve zločine i njegova spremnost da ih tolerira ili čak opravda, simptom su dublje bolesti. Ako se terorizam može opravdati kada su meta Izraelci, tada se ista logika može – i hoće – primijeniti drugdje. Tišina, apatija i u nekim slučajevima podrška takvom barbarstvu predstavljaju opasan presedan.
Dok obilježavamo dvije godine od masakra 7. listopada, moramo se ponovno obvezati da ćemo se sjećati istine o onome što se dogodilo. Moramo počastiti žrtve pričanjem njihovih priča, zahtijevati povratak talaca i odbiti dopustiti svijetu da zaboravi. Moramo prepoznati da borba protiv terora nije samo izraelska borba, nego globalna.
Izrael ostaje snažan, ali rane su duboke. Još uvijek čeka – na mir, na ozdravljenje, na zatvaranje poglavlja. I, najvažnije, još uvijek čeka povratak svakog posljednjeg taoca.
Neka sjećanje na 7. listopada bude poziv savjesti – ne samo za Izraelce ili Židove, već za sve ljude koji vjeruju u svetost ljudskog života i nužnost suprotstavljanja zlu. Jer ono što se dogodilo toga dana nije bio samo zločin protiv jedne nacije, nego protiv samog čovječanstva.
